Svima je više-manje poznato da se nakon smrti osobe provodi ostavinski postupak pred nadležnim općinskim sudom ili javnim bilježnikom kao povjerenikom suda, a koja tijela nakon provedenog ostavinskog postupka donose rješenje o nasljeđivanju.
U predmetnom se rješenju navodi tko su nasljednici ostavitelja, što sve ulazi u ostavinu te postoje li neka druga eventualna prava drugih osoba različitih od nasljednika ostavitelja.
Ali što se događa u slučaju da tijelo koje je provodilo ostavinski postupak nije imalo točne i potpune informacije o sastavu imovine ostavitelja, pa dio imovine nije bio obuhvaćen rješenjem o nasljeđivanju?
Iako takvi primjeri izgledaju kao rijetkost, nije neživotno niti nelogično da nasljednici ne znaju za svu imovinu ostavitelja, primjerice često se događa da je ostavitelj imao otvorene račune u banci za koje nitko nije znao, da je u vlasništvu imao skupocjene umjetnine, a sudskoj su praksi poznati i primjeri da nasljednicama nije bilo poznato da je ostavitelj u vlasništvu imao i nekretnine u drugim mjestima, osobito kada je riječ o šumama, oranicama i sl.
Ponekad nasljednici svjesno i namjerno ne prijavljuju da je ostavitelj bio vlasnik neke imovine, najčešće nekretnine ako je ostavitelj bio suvlasnik samo neznatnog dijela iste, ukoliko je zemljišno-knjižno stanje neraščišćeno, ako bi to dovelo do sukoba među suvlasnicima i sl., ali kada jednom dođe do pitanja prodaje takve imovine, razvrgnuća suvlasničke zajednice ili nekog drugog postupka, pojavljuje se potreba raspoređivanja takve imovine nasljednicima.
Neovisno o tome je li se za vrijeme provođenja ostavinske rasprave znalo da određena imovina postoji pa ona iz nekog razloga nije obuhvaćena rješenjem o nasljeđivanju ili je uistinu takva imovina tek naknadno pronađena ili se za nju naknadno saznalo, takva se imovina smatra naknadno pronađenom imovinom.
Kakvo je postupanje u takvim slučajevima propisuje Zakon o nasljeđivanju i to na način da predviđa da u takvim slučajevima nije potrebno ponovno provoditi ostavinsku raspravu, nego će novopronađenu imovinu novim rješenjem rasporediti po istom ključu kao što je bila raspoređena ranije donesenim rješenjem o nasljeđivanju, osim ako se neki od nasljednika odrekao nasljedstva ili svoj nasljedni dio ustupio nasljedniku.
U dvije gore navedene situacije, mora se ipak ponovno provesti ostavinska rasprava i u tim se slučajevima pribavljaju nove nasljedničke izjave koje se sada odnose samo na tu naknadnu pronađenu imovinu i potom se na temelju navedenog donosi novo rješenje o nasljeđivanju.
Važno je znati da jedino nasljednici određeni kao nasljednici prvobitno donesenim rješenjem o nasljeđivanju mogu zatražiti, odnosno podnijeti prijedlog da se rasporedi naknadno pronađena imovina.
Specifična je situacija, ali ipak poznata u sudskoj praksi, da iza osobe nije bio provođen ostavinski postupak uopće, ali su naknadno pronađene pokretnine ili nekretnine koje su u njegovom vlasništvu. Za takve je situacije zakon predvidio da se po službenoj dužnosti od strane suda mora provesti ostavinski postupak ako je riječ o nekretninama, dok će se ukoliko je riječ o pokretninama postupak provesti samo ako to zahtijevaju zainteresirane osobe.
Zanimljiva je i situacija u kojoj se nakon što je već doneseno pravomoćno rješenje o nasljeđivanju pronađe oporuka, pa je i takvu situaciju regulirao zakon i to na način da je sud dužan takvu oporuku proglasiti, a zapisnik o proglašenju i presliku oporuke dostaviti ostavinskom sudu, a izvornik je ovlašten zadržati.
Tada se neće ponovno provoditi ostavinska rasprava, nego će o proglašenju oporuke obavijestiti zainteresirane osobe te ih uputiti da svoja eventualna prava koja iz oporuke proizlaze mogu ostvarivati u posebnom parničnom postupku pred nadležnim sudom.
Evidentno da je da postoji niz problema koji se mogu pojaviti kod provođenja ostavinskog postupka, stoga je preporuka svima da se na vrijeme informiraju o svojim pravima i obvezama iz Zakona o nasljeđivanju.
