Prilikom sklapanja ugovora o radu vrlo je važno razumjeti odredbe Zakona o radu koje se odnose na radno vrijeme, razlikovati puno od nepunog radnog vremena, a isto tako morate biti svjesni da imate određena prava ako radite prekovremeno, a ništa manje važno nije znati razlikovati institute rasporeda radnog vremena i preraspodjele radnog vremena kako bi mogli zaštititi svoja prava.
Prvenstveno, puno radno vrijeme ne može biti duže od četrdeset sati tjedno te se nikakvim aktom poslodavca ne može ugovoriti puno radno vrijeme u duljem trajanju, a nepuno radno vrijeme je svako radno vrijeme kraće od punog radnog vremena, dakle svako radno vrijeme kraće od četrdeset sati tjedno, a obveza je poslodavca da takvim radnicima osigura jednake uvjete rade kao i onima koji su zaposleni na puno radno vrijeme, uključujući obrazovanje i usavršavanje.
Dakle, kada radite dulje od ugovorenog punog ( 40 sati tjedno) ili nepunog radnog vremena ( primjerice 20 ili 30 sati tjedno) takav se rad smatra prekovremenim radom, ali pod određenim uvjetima. Svaki puta kada poslodavac od vas zahtjeva da radite prekovremeno zbog više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova ili u drugim slučajevima prijeke potrebe, trebao bi vam uručiti pisani zahtjev, a ako iznimno to nije u mogućnosti, ima rok od sedam dana da svoj usmeni nalog za prekovremenim radom pisano potvrdi.
Ako radite prekovremeno morate znati da ukupan broj radnih sati u jednom tjednu ne smije biti veći od pedeset, odnosno da tjedno možete odraditi najviše deset sati prekovremenog rada, ali ukoliko je to učestala praksa vašeg poslodavca, važno je znati da taj broj sati ne smije biti više od 180 sati godišnje. Ako uzmemo u obzir da godina ima prosječno 52 tjedna, pa dozvoljenih 180 sati prekovremenog rada podijelimo sa brojem tjedana, to znači da tjedno možete odraditi nešto više od 3 sata prekovremeno.
Za svaki slučaj ako radite kod poslodavca koji ima sklopljen kolektivni ugovor provjerite jesu li neki posebni uvjeti propisani istim, s obzirom da Zakon o radu predviđa da se kolektivnim ugovorom može dogovoriti prekovremeni rad u maksimalnom trajanju od 250 sati godišnje. Sam Zakon o radu ne definira visinu povećanja plaće za prekovremeni rad, nego samo kratko navodi da radnik ima pravo na povećanu plaću za odrađeni prekovremeni rad, pa se pitanje točnog iznosa povećanja uređuje pravilnikom o radu, kolektivnim ugovorima ili pojedinačnim ugovorima o radu.
Nešto je drugačija situacija sa prekovremenim radom kod instituta rasporeda radnog vremena i preraspodjele radnog vremena, za koje je za početak važno znati da nisu isti, regulirani su različitim člancima zakona i predviđeni su za olakšavanje poslodavcima pri organizaciji radnog vremena.
Zajedničko je jednom i drugom institutu da dolazi do raspodjele radnog vremena na način da u jednom razdoblju radnik radi duže od punog ( odnosno nepunog) radnog vremena, a u drugom razdoblju radi kraće od punog ( odnosno nepunog ) radnog vremena.
Glavna razlika je da mogućnost rasporeda radnog vremena u nejednakom trajanju mogu redovito koristiti svi poslodavci, bez obzira na narav posla ili način rada, dok se institut preraspodjele radnog vremena može koristiti samo iznimno i samo kod onih poslodavaca kojima je to neophodno radi naravi posla, primjerice kod sezonskog obavljanja posla u turizmu, pri obavljanju građevinskih radova i sl.
Dakle, institut rasporeda radnog vremena predviđa pravo poslodavca da radno vrijeme rasporedi u nejednakom trajanju po danima, tjednima ili mjesecima, ali ne za razdoblje kraće od mjesec dana odnosno ne za razdoblje dulje od godinu dana. To primjerice znači da poslodavac može odrediti da ćete u ponedjeljak i utorak raditi 6 sati, u srijedu 8 sati, a u četvrtak i petak po 10 sati, ali ni u kojem slučaju ne možete raditi dulje od pedeset sati tjedno (od čega se 10 sati odnosi na prekovremeni rad).
U tom slučaju, ako ste prema gore opisanom primjeru u četvrtak i petak odradili po 10 sati to se ne smatra prekovremenim radom, ali kada bi primjerice odradili u ponedjeljak i utorak po osam sati ukupno bi u tjednu odradili 44 sata, odnosno 4 sata prekovremeno.
Isto tako, pravo je poslodavca da kolektivnim ugovorom predvidi ukupan fond radnih sati u tom razdoblju trajanja nejednakog rasporeda, pri čemu ukupan fond sati zajedno sa prekovremenim radom ne može biti veći od 45 sati tjedno promatrano u razdoblju od četiri mjeseca. To je jedino mjesto u Zakonu o radu u kojem se spominje pojam fonda radnih sati, pa tako nije moguće da radnik sklopi ugovor o radu kojim se obvezuje da će odraditi određeni fond radnih sati, nego može samo ugovoriti hoće li raditi puno ili nepuno radno vrijeme.
Još je stroža regulacija kod instituta preraspodjele radnog vremena, koji se isto tako ne smatra prekovremenim radom, ako je uređen unutar zakonskih okvira, a predviđen je i nadzor od inspekcije rada predmetnog plana preraspodjele.
Dakle, i kod preraspodjele radnog vremena radnik u jednom periodu radi dulje, a u jednom kraće od punog ( eventualno nepunog radnog vremena), ali tijekom razdoblja u kojem radi duže radnik ne smije raditi više od 48 sati tjedno, osim ako kolektivni ugovor predviđa rad do 56 sati jedno, ili ako poslodavac posluje sezonski onda 60 sati tjedno. Kako bi to pojednostavljeno prikazali, to primjerice znači da radnik može u periodu od 3 mjeseca raditi 48 sati tjedno, a 3 mjeseca po 32 sata tjedno, ali kada uzmemo u obzir šest mjeseci njegovog rada vidimo da je prosječno radio 40 sati tjedno, pa mu u periodu u kojem je radio po 48 sati tjedno ne pripada pravo na naknadu za odrađene prekovremene sate.
Postoji još niz specifičnosti vezanih za sve gore navedene institute, pa tako određene skupine radnika uopće ne smiju raditi prekovremeno- maloljetnici, a određene skupine moraju dati svoj pisani pristanak na takav rad, poput primjerice trudnica.
Navedeni su instituti poprilično složeni, a zakonske odredbe nejasne, pa postoji niz tumačenja istih od strane nadležnog Ministarstva, iako bi po prirodi stvari Zakon o radu trebao biti jasan svakome, osobito ako je cilj odredaba istog poboljšati i olakšati uvjete rada i jednoj i drugoj ugovornoj strani.
