Usmena oporuka regulirana je odredbama Zakona o nasljeđivanju i oporučitelj može valjano oporučiti u usmenom obliku samo u izvanrednim okolnostima.
Sudska praksa puno se bavila pitanjem valjanosti oporuka u usmenom obliku pa se u nastavku navodi nekoliko zanimljivih stajališta koje su sudovi zauzimali u svojim odlukama, a vezano za valjanost usmene oporuke, a prvenstveno se to odnosi na tumačenje "izvanrednih okolnosti" budući da zakonodavac nije definirao koje se točno okolnosti mogu smatrati izvanrednima i opravdati oporučivanje u usmenom obliku.
Da bi se moglo govoriti o izvanrednim okolnostima, odlučan je trenutak usmenog oporučivanja, dakle iste moraju postojati u samom trenutku kada je oporučitelj učinio izjavu posljednje volje. Nisu važni događaji koji su prethodili niti događaji koji su uslijedili nakon izjave posljednje volje. Isto tako, oporučitelj prilikom davanje izjave koja predstavlja njegovu usmenu oporuku mora jasno i određeno očitovati svoju volju te mora svjedocima jasno dati do znanja da tako dana izjava predstavlja njegovu oporuku.
Stoga, ako je uistinu riječ o izvanrednim okolnostima u kojima oporučitelj nije u mogućnosti oporučiti niti u jednom drugom valjanom obliku, oporučitelj može svoju posljednju volju očitovati usmeno, pred dva istodobno nazočna svjedoka.
Osim navedene specifičnosti, usmena je oporuka jedini oblik oporuke čiji je pravni učinak ograničen rokom; usmena oporuka prestaje vrijediti kad protekne 30 dana od prestanka izvanrednih okolnosti u kojima je napravljena, što znači da će ista imati pravni učinak samo ukoliko nastupi smrt osobe koja je oporučila u usmenom obliku za vrijeme trajanja izvanrednih okolnosti, odnosno najkasnije 30 dana od prestanka istih.
Iduća važna karakteristika usmene oporuke je i važna uloga nazočnih svjedoka. Njihova se dužnost ne iscrpljuje samo u njihovoj nazočnosti pri pravljenju oporuke, već je njihova dužnost bez odgode napisati sadržaj oporučiteljeva očitovanja i što prije ga predati sudu ili javnom bilježniku. Ali, i u slučaju da svjedoci to propuste učiniti, to neće dovesti to nevaljanosti oporuke. Ipak, propuštanje svjedoka da to učine kasnije može dovesti do poteškoća u postupku dokazivanja valjanosti takve oporuke.
Zbog svojih specifičnih karakteristika, kao i zbog činjenice da očitovanje posljednje volje mora biti učinjeno pred dva istodobno nazočna svjedoka koji moraju biti punoljetne osobe i kojima nije oduzeta poslovna sposobnost, i vremenske ograničenosti njene valjanosti, u sudskoj praksi vrlo često dolazi po pobijanja valjanosti takvih oporuka.
U nastavku nekoliko primjera iz sudske prakse s obzirom da je ranije navedeno da se sudovi puno bave pitanjem valjanosti takvih oporuka. Ako u vrijeme davanja izjave oporučitelja nisu postojale izvanredne okolnosti zbog kojih on ne bi mogao očitovati svoju posljednju volju u pisanoj formi, sud će takvu usmenu oporuku utvrditi pravno nevaljanom, stav je koji je zauzeo Županijski sud u Varaždinu u odluci iz 2016. godine.
Isto tako, odlučna je činjenica da ostaviteljeva svijest uslijed izvanrednih okolnosti u kojima se našao nije bila znatnije poremećena, što će sud uvijek utvrđivati po vještaku zaključak je Županijskog sud u Rijeci u odluci iz 2019. godine.
Zanimljiva je isto tako odluka Županijskog suda u Splitu koji je utvrdio sljedeće: "Ne postoje izvanredne okolnosti, koje su nužne da bi usmena oporuka pred svjedocima u izvanrednim okolnostima bila valjana, kada je ostavitelj i inače bio izrazito lošeg zdravstvenog stanja i kada je boravio u bolnici radi liječenja, ali je mogao tijekom liječenja sastaviti oporuku i na neki drugi zakonom predviđeni način, tj. njegovo loše zdravstveno stanje nije bila izvanredna okolnost nego redovno stanje".
Dakle, oporuka u usmenom obliku nikako se ne može smatrati redovitim načinom oporučivanja, osobito kada vam na raspolaganju stoji niz drugih mogućnosti da valjano raspolažete svojom imovinom za slučaj smrti.
