Uglavnom se bavimo pitanjem kakvi su stranci radnici, kako ih što lakše dovesti na teritorij Republike Hrvatske, kako olakšati pravnu proceduru njihovog ulaska i ostanka, a manje se bavimo pitanjem kako se ti strani radnici osjećaju, snalaze i žele li uopće dugotrajno ostati na našem području, odnosno gotovo da nas uopće na zanima kakvi smo mi domaćini i kakva je kvaliteta njihovog života u stranoj državi.
Obzirom da brojni poslodavci danas ne mogu zamisliti funkcioniranje svojih pravnih subjekata bez zapošljavanja stranih radnika, možda je pravo vrijeme da se počne razmišljati o što boljoj integraciji stranih radnika u naše društvo.
Možda vam do sada nije bilo niti poznato, ali u Republici Hrvatskoj djeluje i Institut za istraživanje migracija koji potiče komparativno proučavanje migracija, manjina i etičnosti te nastoji unaprijediti javno razumijevanje njihove složenosti i stvarnosti, a iz njihove web stranice može se zaključiti da isti u obavljanju svoje djelatnosti surađuju sa brojnim drugim institucijama i pojedincima, da njihovi istraživači predaju na sveučilištima, potpisuju sporazume sa drugim tijelima koja se bave sličnom problematikom.
Jedan od osnovnih problema svake osoba koja dođe živjeti u stranu državu je poznavanje, odnosno nepoznavanje jezika. Obzirom da najveći broj stranih radnika u Republici Hrvatskoj dolazi s područja Filipina, Nepala, Indije, Egipta, Bangladeša teško je za očekivati da će proces učenja hrvatskog jezika proći brzo i bez teškoća, osobito iz razloga jer većina stranih radnika nije uključena u određeno sustavno i kontinuirano učenje jezika, nego je prepuštena sama sebi, učenju na poslu ili jednostavnim svakodnevnim snalaženjem, a za obavljanje većine poslova potrebna je barem osnovna razina poznavanja jezika.
Hrvatski zavod za zapošljavanje prepoznao je potrebu da se stranim radnicima omogući učenje hrvatskog jezika te je pozvao sve zainteresirane pružatelje obrazovanja da se uključe u navedeni program, naravno, pod uvjetom da zadovoljavaju određene kriterije. Cilj je da se polaznicima, stranim radnicima, omogući edukacija u osnovnoj komunikaciji na radnom mjestu u građevinskom sektoru, turizmu i ugostiteljstvu, prerađivačkoj i prehrambenoj industriji.
Zanimljivo je da HZZ djelomično sufinancira troškove obrazovanja stranih radnika i to u iznosu od 50% do 70%, ovisno o broju zaposlenih osoba kod poslodavca, ali i sam državljanin treće države mora zadovoljiti točno određene kriterije da bi mu takav vaučer bio dodijeljen, primjerice radna dozvola mu mora biti izdana na minimalno dvije godine.
Nadalje, bitno je razumjeti da strani državljani dolaze u Republiku Hrvatsku, ali i druge zemlje Europske unije, kako bi financijski pomagali svojim obiteljima te je za očekivati da će u budućnosti sve veći broj stranih radnika svoje obitelji željeti doseliti u Hrvatsku.
Na tragu svega navedenoga, objavljeno je i prvo istraživanje o stranim radnicima u Hrvatskoj i to upravo Instituta o kojem je ranije bila riječ u ovome članku, a u kojem je istraživanju sudjelovalo 400 stranih radnika. Takva istraživanja su ključna za razumijevanje potreba strane radne snage, da uvidimo kako isti doživljavaju svoju kvalitetu života u Republici Hrvatskoj, koji su im glavni motivi za dolazak ili ostanak u našoj državi, osjećaju li diskriminaciju i u kojim područjima, a sve iz razloga jer dolazak strane radne snage možemo očekivati i u narednom periodu i možda u većem broju nego ikada dosada.
Ne možemo jednostavno ignorirati stvarno stanje, nego moramo razviti odgovarajuću migracijsku politiku koja će olakšati integraciju stranih radnika u društvo, i to ne samo u kontekstu prilagodbe tržištu rada.
