U prethodnim člancima bavili smo se različitim pitanjima vezanima za državljane trećih država, a ovoga puta smo došli do pitanja kakva prava i mogućnosti isti imaju nakon što već određeno dulje vrijeme borave u Republici Hrvatskoj, bilo da već godinama rade na području Republike Hrvatske ili pak su obiteljskim životom sada već značajno vezani za naš teritorij.
Zakon o strancima omogućuje državljanima trećih država odobravanje dugotrajnog boravišta ili pak stalnog boravka, ovisno o tome jesu li i koje su zakonske uvjete ispunili.
Ako državljanin treće države ima na području Republike Hrvatske do dana podnošenja zahtjeva za dugotrajno boravište neprekinuti odobreni privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu u trajanju od 5 godina, može očekivati pozitivan ishod. Isto tako bitno je da takva osoba ne smije u tom razdoblju od 5 godina izbivati sa teritorija Republike Hrvatske više puta u trajanju duljem od 10 mjeseci ili jednokratno dulje od 6 mjeseci.
Zakon je točno propisao koje vrijeme se ne ubraja u vrijeme od gore navedenih 5 godina, pa tako nažalost vrijeme koje bi državljanin treće države proveo u Hrvatskoj obavljajući sezonski rad, kao upućeni radnik, kao volonter, pripravnik, pogranični radnik, u svrhu srednjoškolskog obrazovanja ili na izdržavanju zatvorske kazne nije vrijeme koji bi mu se uračunavalo u vrijeme potrebno za odobrenje dugotrajnog boravišta.
Naravno da vrijeme provedeno u RH nije jedini kriterij za odobravanje dugotrajnog boravišta, već je bitno da državljanin treće države ima valjanu putnu ispravu, ima sredstva za uzdržavanje kao i zdravstveno osiguranje, da je položio ispit iz poznavanja hrvatskog jezika i latiničnog pisma, kao i da ne predstavlja opasnost za javni poredak ili nacionalnu sigurnost.
Od pojma dugotrajno boravište potrebno je razlikovati pojam stalnog boravka koji je isto tako detaljno reguliran odredbama Zakona o strancima.
Ako državljanin treće države neprekidno boravi u državi na temelju privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji ili životnog partnerstva u razdoblju od minimalno 4 godine, ako je riječ o maloljetnom djetetu koje neprekidno boravi u RH minimalno 3 godine, a jedan od roditelja ima odobreno dugotrajno boravište ili stalni boravak i u drugim nešto rjeđim situacijama možemo govoriti o ispunjenju uvjeta za stalni boravak.
Konačno i najvažnije pitanje je koja prava ostvaruju državljani trećih zemalja kada im napokon bude odobren stalni boravak ili dugotrajno boravište. Takve osobe imaju pravo na rad i zapošljavanje, stručno usavršavanje, obrazovanje i studentske stipendije osim onih državnih, pravo na socijalnu skrb i doplatak za djecu, porezne olakšice, pristup tržištu roba i usluga, kao i mogućnost da se udruže u sindikate radnika ili poslodavaca.
Naravno da pravo na stalni boravak može biti ukinuto kao i pravo na dugotrajno boravište ako državljanin treće države postupi protivno odredbama Zakona o strancima, pa recimo ukoliko je dobio zabranu ulaska u Republiku Hrvatsku, ako izbiva iz RH dulje od šest godina, ako mu se poništi azil ili supsidijarna zaštita isti može očekivati donošenje rješenja o ukidanju gore odobrenih mu prava od strane Ministarstva.
Neka prava koja državljani Republike Hrvatske uzimaju zdravo za gotovo i smatraju ih prirodnima i normalnima, državljanima trećih zemalja potrebne su godine i godine boravka, rada i stvaranja obiteljskih odnosa da bi uopće bili kandidati za ostvarivanje istih. Stoga je ponekad potrebno sa zahvalnošću pogledati na sva ona prava i mogućnosti koja ostvarujemo bez previše muke i truda, dok se državljanima trećih zemalja ona čine daleka i nedostižna.
