Nedavan primjer iz susjedne države potaknuo je brojne stručnjake, medije i građane da razmotre relevantne odredbe kaznenog zakonodavstva koje reguliraju pitanje kažnjavanja djece/ maloljetnika za počinjena kaznena djela.
U hrvatskom zakonodavstvu osoba mlađa od 14 godina ne može biti kazneno odgovorna, a upravo zbog sve češćih primjera u kojima su djeca počinitelji strašnih zločina postavlja se pitanje je li potrebno predmetnu dobnu granicu korigirati u smjeru mogućnosti kažnjavanja i osoba mlađih od 14 godina na jednak ili sličan način kao i punoljetnih počinitelja.
Maloljetničko kazneno pravo Republike Hrvatske razlikuje nekoliko dobnih skupina u koje svrstava počinitelje kaznenih djela do 18 godina, pa se tako djetetom smatra svaka osoba do navršene 14 godine života, mlađi maloljetnici su osobe od 14-16 godine, a stariji maloljetnici su osobe od 16 do 18 godine života. Zakon čak predviđa i kategoriju mlađih punoljetnika u koju spadaju osobe od 18 do 21 godina.
Navedena dobna kategorizacija bitna je jer postoji poseban pravni propis pod nazivom Zakon o sudovima na mladež koji se primjenjuje na maloljetne počinitelje kaznenih djela te se isti uvelike razlikuje od propisa koji predviđa kažnjavanje punoljetnih počinitelja kaznenih djela.
Kao što je navedeno, Zakon o sudovima za mladež nije primjenjiv za dobnu kategoriju osoba - djece do 14 godine života pa su te osobe u potpunosti kazneno neodgovorne, prema njima se ne može provesti postupak pred sudom, pa čak niti primijeniti odgojne mjere.
Različite država različito određuju minimalnu dob koja je potrebna da bi se smatralo da je osoba sposobna shvatiti svoje ponašanje i njegove posljedice pa tako i različito određuju od koje se dobi osoba smatra ubrojivom i dovoljno zrelom da bude kažnjena jednako ili barem slično kao i punoljetni počinitelj istog kaznenog djela.
U nekim državama, primjerice u Velikoj Britaniji osoba je kazneno odgovorna dok navrši 10 godina života, dok je u skandinavskim zemljama ta granica pomaknuta čak na 16 godina. Većina europskih zemalja je kao dobnu granicu uzela dob od 14 godina, kao i Republika Hrvatska.
Obzirom da određene osobe mlađe od 14 godina jako dobro razumiju svoje postupanje i mogu vladati svojom voljom, pa čak i vrlo detaljno i pedantno isplanirati počinjenje kaznenih djela, zakon bi na neki način trebao predvidjeti mogućnost kažnjavanja takvih osoba.
Dakle, iako možemo prihvatiti generalan stav da djeca do 14 godine nisu dovoljno zrela da bi shvatila svoje postupanje, kazneni postupak i svrhu kažnjavanja, za određeni, vrlo mali postotak djece to zasigurno nije istina.
Bolje rješenje bi zasigurno bilo da se smatra da djeca do 14 godine nisu sposobna shvatiti značenje svog postupanja i nisu u mogućnosti vladati svojom voljom, ali bi takva presumpcija trebala biti oboriva što znači da su u pojedinim slučajevima ipak iste može tretirati kao osobe starije od 14 godina i na njih primijeniti relevantne odredbe Zakona o sudovima za mladež.
Ovako kruto određena granica od 14 godina ne dopušta postupanje u pojedinim, individualnim slučajevima u kojima bi zasigurno trebala postojati kaznena odgovornost djece te su u takvim slučajevima nadležna tijela praktično vezanih ruku.
Naravno da dob nije jedini kriterij po kojem bi se trebala određivati nečija mogućnost za kaznenu odgovornost obzirom da različita djeca iste kronološke dobi imaju različiti stupanj zrelosti, kako one kognitivne, tako i emocionalne, moralne i socijalno-ekonomske, a teško se oteti dojmu da u današnjem društvu djeca odrastaju sve brže, sve im je dostupnije, kao i da pravila koja su vrijedila u tradicionalnom odgoju danas više nisu primjenjiva.
Zakonodavstvo nikako ne bi trebalo žmiriti na promjene koje su nedvojbeno nastupile.
