Kako su sve izgledniji izbori, i to ne samo redovni lokalni, već i izvanredni parlamentarni, i varaždinskim javnim prostorom počeli su se širiti jalovi politički sukobi bez argumenata, ali zato „sočno začinjeni“. Zorno je to pokazala prošlotjedna polemika između predsjednika varaždinskog SDP-a i dožupana Alena Kišića te čelnika HRAST-a i saborskog zastupnika Ladislava Ilčića. Ovakvo sučeljavanje zacijelo je barem dijelom posljedica uzavrelog ozračja na državnoj razini prepunoj sukoba u kojima se isto tako čuje malo ili nimalo argumenata i smislenih objašnjenja, ali zato ne manjka teških riječi i ultimatuma.
Posebno se to vidi u vezi iznimne političke krize u redovima vladajućih, izazvane dvojbama oko prvog potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka, odnosno pritiska da se makne i prije stava Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa. No ima i drugih problema, poput već spomenutih oko kurikularne reforme, gdje su isto čuju teške riječi, dok argumenata manjka. Recimo, je li ikome baš jasno zašto se Jokić želi povući iz posla za koji se sam prijavio? Objašnjenja koje je dao blago rečeno su neprimjerena. Zar je moguće da je znanstveniku neprihvatljivo proširiti radnu skupinu s desetero stručnjaka? Ili da su nekome kome je uistinu stalo do boljitka djece i društva zaostaci isplate putnih troškova problem, dok mnogi zaposlenici mjesecima ne vide ni plaću? Ili da su razlog povlačenja politički i drugi pritisci, kao da ih nemaju i drugi, pa ipak rade?
Najlakše je tražiti idealne uvjete za rad i mirno sjediti. Ili prosvjedovati. Kao što to sada najavljuju čak i sindikati u cilju, kako tvrde, nastavka kurikularne reforme koju zapravo, kako poručuju iz nadležnog ministarstva, nitko ne zaustavlja! Čemu onda prosvjedi najavljeni za ovaj tjedan, osim zbog partikularnih interesa? Ako u ovoj kontradiktornoj i pomalo kaotičnoj situaciji ima nešto dobro, onda je to da se napokon postigao konsenzus da treba žurno mijenjati kurikulume nastavnih predmeta. Dobro obrazovanje je bitno i stoga se ne može temeljiti (samo) na zidovima, već prije svega nastavnim programima i motiviranim nastavnicima. Kojih je sve više, dok je učenika sve manje, ali oni koji upozoravaju na demografske neprilike bivaju – ismijavani!? Međutim, čisto su pretjerivanje tvrdnje da će nam samo obrazovanje pomoći.
Dobar primjer za to je Varaždinska županija, koja je uložila gotovo milijardu kuna u škole i dvorane, ali tu su prosječne plaće i dalje na začelju. Ključ je u tome da obrazovanje i znanje trebaju korespondirati s gospodarstvom, koje mora biti sposobno apsorbirati obrazovanije, što znači da mu valja ići na ruku, a ne samo uzimati i podmetati svakojake prepreke, kao što to vole raditi neodgovorni političari.