Dok u Zagrebu najavljuju smanjenje cijene zbrinjavanja otpada, a Preložanima su računi za odvoz i zbrinjavanje smeća već manji jer kod kuće sami razdvajaju velik dio otpada koji stvaraju, građanima sjeverozapadne Hrvatske najavljuje se povećanje računa za istu komunalnu uslugu ako i kada proradi RCGO Piškornica. Cijena zbrinjavanja tone otpada u tom centru, kako se tvrdi, trebala bi biti oko pedeset kuna po domaćinstvu. Budući da obećava i da neće biti troškova prijevoza (!) do Piškornice, računi za smeće ubuduće će iznosio 80-ak kuna jer bi se dodali samo troškovi prikupljanja otpada.
Kad bi domaćinstva plaćala za cjelovito zbrinjavanje smeća desetak eura mjesečno, to ne bi bilo puno, tim više što neka već sada toliko izdvajaju. Međutim, to ne znači da bi se trebalo odustati od razvrstavanja otpada u domaćinstvima. Domaćinstva u Prelogu već odvajaju 50 do 60 posto otpada te najavljuju 70 posto, dok se ostatak od oko sto kilograma po stanovniku odlažu.
Primjer Preloga zorno govori da ima prostora i za primarnu selekciju, kao i za mehaničko-biološku obradu otpada koji se ne razvrstava. I to bi trebalo biti svima jasno, ali ipak smo svjedoci prijepora. Zašto? Zato što se tehnički ministar zalaže za to da centri za gospodarenje otpadom koji još nisu izgrađeni, kao što je Piškornica, budu primjerene veličine, a ne megalomanski projekti čiji će se kapaciteti teško napuniti smećem. Da je u pravu, upućuju već grubi izračuni, odnosno usporedbe kapaciteta i troškova Piškornice te količina otpada koji nastaje na području četiriju sjevernih županija. Naime, kada bi oko pola milijuna njihovih stanovnika odvajalo polovicu smeća na kućnom pragu, kao što već rade u Prelogu, dnevno bi u Piškornicu stizalo oko 250 tona miješanoga otpada. A to bi moglo obraditi MBO postrojenje u Brezju, koje je nekoliko puta jeftinije od pola milijarde kuna, koliko se planira povući novca iz EU fondova za gradnju RCGO-a u Koprivničkom Ivancu.
Zašto se onda i dalje inzistira na tim megalomanskim RCGO-ima, odnosno sumnja li se da građani nisu sposobni odvajati biorazgradivi otpad – za što je u Varaždinu već napravljena i kompostana – pitanje je bez valjanog odgovora, osim ako nije posrijedi pogodovanje stranim tvrtkama, jedinima koje su se mogle javiti za gradnju naših centara za gospodarenje otpadom upravo zbog njihovih (pre) velikih kapaciteta. Dok se ne raščisti ova sumnja i druge dvojbe oko centara, ne bi se smjelo ići olako dalje s tim projektima, pogotovo ne u Županijskoj skupštini Varaždinske županije, na čijim su sjednicama izvješća o Piškornici dosada prolazila gotovo bez rasprave, a od ozbiljnih analiza nije bilo ni traga.
