Ispred Westminsterska palače, gdje zasjedanju oba doma Parlamenta Ujedinjenog Kraljevstva, mogao se svojedobno, a možda i još sada, vidjeti prizor koji se teško zaboravlja. Nije to ni Big Ben, niti obližnja Westminsterska biskupija i slične impozantne građevine, već prosvjednici, koji doslovno žive u šatorima s raznim porukama u vezi problema diljem svijeta, a možda najmanje u Velikoj Britaniji.
Ne zato što i njih ne bi bilo, već zbog toga što se u vezi britanskih problema, kao što je bila štednja na obrazovanju, park ispred parlamenta premali budući da tisuće izlaze na ulice...
Ako se ispred najstarijeg parlamenta u svijetu prosvjeduje stalno i za svašta, onda se ne treba čuditi što se to čini i u nas gdje je, usprkos tome, zapravo slabašna kultura otvorenog izražavanje nezadovoljstva ili zalaganja za nešto. Međutim, ipak je teško ne primijetiti bitnu razliku između razloga za prosvjede.
Naime, dok se zemljama s duljom demokratskom tradicijom uglavnom masovno prosvjeduje zbog uskraćivanja novca za javne potrebe, zatvaranja tvornica, smanjivanja plaća i tome slično, kod nas su takvi prosvjedi rijetki i slabašni jer se svode na okupljanje malih skupina ljudi, uglavnom sindikalnih čelnika.
Iako ljudi ostaju bez posla i plaća, mladi odlaze, radi se i petkom i svetkom, država troši i debelo se potkrada, radije se buni zbog drugih, općih stvari, koje su više ili manje (ne)opravdane. Tako se masovno prosvjedovalo za spas Radija 101 i obrazovnu reformu, ali i položaja branitelja, koji su i plinskim bocama uspjeli izboriti „privilegirani“ status, kako ukazuje Europska komisija.
Sada se pak danima najavljuje prosvjed zbog pokušaja uvođenja tzv. rodne ideologije, odnosno zagovaranja potrebe razlikovanja biološkog spola i roda, i to kroz Istambulsku konvenciju u kojoj se pojam roda samo navodi kao jedno od obilježja zbog kojeg osoba ne bi smjela biti diskriminirana.
Naravno, svako se može buniti za nešto ili protiv nečega, i to je i nije problem, ali pri tome ne bi smio biti ni nasilan, ali ni podmetati ili tražiti monopol nad istinom, identitetom i stvarnošću, kako to rade protivnici Istambulsku konvencije. Naime, oni idu tako daleko da čak tvrde da se Konvencijom danas pokušava “redefinirati identitet hrvatskog naroda”, odnosno da je Konvencija „izdaja hrvatske vjere i hrvatske tradicije“, kao da Hrvatska nije sekularne država u kojoj žive pripadnici raznih vjera, pa i ateisti, odnosno kao da hrvatsku tradiciju i povijest ne čine razne vjere i vjernici pa i nevjernici.
Ako tako pišu i razmišljaju sveučilišni profesori i akademici, nije čudo što se iz hrvatske iseljava, nego što se još više ne iseljava.
