Pokraj svih svakodnevnih izazova, egzistencijalnih i drugih problema, koji se (pre)malo ili (skoro) nimalo rješavaju, čemu trebaju polemike oko (ne)održavanja mise, i to na polju u Austriji, reći će neki nakon što je biskupija u Celovcu uskratila Hrvatskoj biskupskoj konferenciji dopuštenje za misu na blajburškom polju jer je - “politički instrumentalizirana“!? Reći će i - jako pogriješiti. Evo i zašto.
– Misa na polju pokraj Bleiburga postala je dio manifestacije, koja se politički instrumentalizira i dio je političko-nacionalnog rituala, koji služi selektivnom doživljavanju i tumačenju povijesti, priopćio je vrh biskupije Gurk-Klagenfurt, dodajući da se na blajburškom polju na Majčin dan događa manifestacija koja “šteti ugledu Katoličke crkve te da bi se zbog nje Katoličkoj crkvi u Koruškoj mogla predbaciti instrumentalizacija jedne mise u političke svrhe i nedostatak distance prema fašističkom svjetonazoru”.
Koruški biskup ima pravo određivati želi li ili ne misu na svom području, ali nije baš pametno da navodi gluposti o „selektivnom doživljavanju i tumačenju povijesti“ i tome slično. To je prepoznala i HBK, koja je izrazila žaljenje te neslaganje. Nije trebalo dugo čekati da se u sličnom tonu, kao i HBK, oglasi i dio političara, a drugi su išli korak dalje navodeći da “Crkva gubi funkciju duhovne voditeljice”, dok su treći pozdravili celovečkog biskupa jer „želi vjernike zaštiti od zloupotrebe i promoviranje ustaških simbola“.
I potonje je, naravno, glupost jer je Austrija zakonom zabranila isticanje ustaških simbola, tako da se provokatori i neupućeni nostalgičari „crnog“ totalitarizma mogu lako izdvojiti od onih kojima je Bleiburg bio i ostao ne samo spomen na nevine žrtve, nego i spomen na početak jednog drugog, „crvenog“ totalitarizma, koji je brutalno proveo eksperiment okončan ratom, a čije posljedice osjećamo i danas. Dovoljno je sjetiti se privatizacije i gospodarskog zaostajanja. Da bi se održao crveni totalitarizam, osim sile i pogodnosti “čuvarima tekovina revolucije”, trebalo je stvoriti i privid blagostanja i pravednosti ostalima, a za to se nije prezalo ni od (zlo) uporabe stratišta ustaškog totalitarizama.
Nasuprot tome, samo na spomen stratišta crvenog totalitarizma uslijedile bi posljedice. Toliko o tome tko se selektivno odnosi o povijesti, zbog čega se i dogodilo da je najpoznatiji - i jedini spomen na rađanje domaćeg, crvenog totalitarizma - bude u - Austriji. Bleiburg je jamac upravo suprotnog od onog što tvrdi celevečki biskup: selektivnog doživljavanja i tumačenju povijesti. No biskup, kao i organizacija kojoj pripada, ima pravo na svoje interese i poglede pa makar i glupe. Stoga, umjesto žaljenja što u Bleiburgu više neće biti mise, treba smoći mudrosti i snage da se pohod i dalje nastavi.
