Opći bojkot trgovačkih lanaca, čija je uvertira bila sedmodnevni bojkot kupovina telećeg vrata čija je cijena s 5,59 otišla na 7,99 eura, pokazao je ne samo nezadovoljstvo cijenama, nego i da naše građane više zanima što kupuju i koliko to plaćaju, nego tko im je predsjednik, odnosno predsjednički izbori, a vjerojatno i parlamentarni.
U trgovini na malo, osim trgovine motornih vozila, proteklog je petka bilo 2.081.506 računa s ukupnim iznosom od 28,6 milijuna eura, a tjedan ranije 3.697.571 računa ukupnog iznosa 60,5 milijuna eura. Dakle, ne samo da je zbog bojkota promet pao za više od polovicu iznosa, već je bilo osjetno manje kupaca, kao što su pokazivale prazne trgovine i parkirališta. Zato je i bilo čak 1.616.065 računa manje pa bi se, grubo govoreći, moglo reći da je toliko kupaca manje otišlo u trgovinu, dok je u drugom krugu nedavnih predsjedničkih izbora na birališta izašlo 1.561.223 građana!
Dakle, više nego na predsjedničke izbore, građani su se odazvali na poziv bojkota trgovina iza kojeg (najviše) stoji ne neka etablirana potrošačka udruga, kakvih je previše u odnosu na rezultate njihovog (ne)rada, već malo poznata udruga Europski centar izvrsnosti potrošača, koja ima Facebook stranicu Halo, inspektore na kojoj najavljuju nove akcije, ali ne još i koje.
Već ima primjera snižavanja cijena, poput sjajila za pranje posuđe čija je cijena “trajno snižena” s 2,75 na 1,25 € u trgovačkom lancu poznatom po sloganu “tu me cijene, tu kupujem” (dok u Njemačkoj košta 0,95 €!). Međutim, većina cijena je, očekivano, ostala ista. To, kao i odaziv na bojkot, govori da konačno trebaju učiniti nešto učinkovito oni koji su za to plaćeni. Prije svega Vlada i ministarstvo gospodarstva, čiji je bivši čelnik Tomislav Ćorić, danas viceguverner još jedne ustanove izgubljene u vremenu i prostru kad je u pitanju inflacija - najodgovorniji za izostanak sustava nadzora cijena, koji su bili čak predviđeni u Nacionalnom planu zamjene hrvatske kuna eurom. A o AZTN-u ne treba trošiti ni riječi.
A što sad radi Vlada? Njezin predsjednik veli tek da je “bojkot trgovina važna i artikulirana poruka građana koja će biti uzeta u obzir”, ali kako – ni riječ. Ministar gospodarstva je konkretniji, ali kako: poručuje da doma počnemo kuhati te najavljuje proširenje proizvoda s ograničenim cijenama. Potonje jasno govori da se itekako dobro zna što sve čini cijenu, a posebice kolike su marže, ali se ipak šuti i ide dalje.
Kad sve cijene rastu, unatoč nižim troškovima energenata i rada, smanjenju PDV-a i dr - može li rješenje biti ograničenje cijena (nekih) artikala? Umjesto toga, ne bi li bilo bolje pomoći proizvodnju robe koju uvozimo, pokrenuti kontrolne mehanizme, a ne bi trebalo isključiti ni pomoć dolasku ili nastanku novog lanca, koji bi nudio cijene barem kakve imaju susjedi? A ako ustreba, čak i u državnom (su)vlasništvu za početak.
