Kad (visoki) sudovi ne donose odluke kako bi trebali, sukladno zakonu i pravovremeno, a čak i suci završe s optužnicama, pojavljuju se sumnje u rad svih i svakoga. Zorno se to vidi u pismu „ogorčenih vjerovnika“ Coninga u stečaju, koji ukazuju na „mogući kriminalni tijek stečajnog postupka nad ovom, nekad uspješnom varaždinskom tvrtkom“.
Iako je sumnja vrlo teška, argumenti su vrlo slabi ili nikakvi, sudeći prema anonimnom pismu, koji smo objavili u prošlom broju. Npr., navodi se da je stečaj „dugo odgađan da bi se moglo srediti stanje s imovinom“, iako bi ti, „ogorčeni vjerovnici“, trebali znati za mogućnost poboja suspektnih radnji šest mjeseci prije stečaja. A takvo što nitko od vjerovnika nije predložio.
A što tek reći na navod da neke tražbine „namjerno nisu priznate s namjerom da se u stečaju vodi što više parnica velike vrijednosti“? Pa zar stvarnim vjerovnicima ne bi trebalo biti u interesu da se ospore neutemeljene tražbine zbog kojih bi mogla biti osjetno manja stečajna masa iz koje se namiruju? Ili bi stečajni upravitelj trebalo priznavati sve tražbine, osnovane i neosnovane, samo da se izbjegnu parnični troškovi, koje ionako plaća strana koja izgubi spor?
Uostalom, treba znati da su tražbine u stečajnom postupku nad Coningom utvrđene na 123 milijuna kuna, od čega 120 milijuna su II. višeg isplatnog reda, i taj iznos je ostao isti jer vjerovnici, čije su tražbine osporene, nisu u većini slučajeva pokrenuli parnice za utvrđivanje osporenih tražbina ili su povukli tražbine jer su dodatnim provjerama utvrdili osnovanost osporavanja stečajne upraviteljice. Usput, tražbine I. višeg isplatnog reda namirene su u cijelosti: ukupnom tri milijuna kn, a uključivale su potraživanja svih radnika za neisplaćene plaće te pripadajuće doprinose i poreze.
Ipak, najčudnija je primjedba da „predstavnici vjerovnika ne znaju kako se vodi najveći stečajni postupak u povijesti Trgovačkog suda“, nego samo „neke stvari mogu vidjeti na internetskim stranicama, koliko to sud „pusti”. Naime, upravo se takav način objave drži najtransparentnijim, a ukoliko nečeg nema na elektronskoj oglasnoj ploči sudova, na to bi trebalo točno ukazati. Potonje neće biti lako jer je u objavljenim izvještajima pobrojane sve što se radi pa i parnice te njihovo stanja, a dražbe, koje čine najvažniji dio stečajnog postupka nakon utvrđenja tražbina, vode se putem FINA-e.
Upravo zahvaljujući izvještajima na elektroničkom oglasniku, točno se, primjerice, zna da se hotel Trakošćan prodaje u kolovozu, kao i hotel na Pagu, te po kojoj početnoj cijeni jer su one utvrđene vještačenjem. Naravno, takvu cijenu nije lako postići, što najbolje svjedoči prodaja upravne zgrade, koja je počela s osjetno većim iznosom. Ako je tako, treba li objavljivati pisma „ogorčenih vjerovnika“? Da, kako bi se ukazalo na njihovu lažnu brigu za „mogući kriminal“. Jer da je ona stvarna, javili bi se prije otvaranja stečaja, kada je npr. Coning vodio bivši čelnik tajne službe, kada je policija ulazila u poduzeće, a osumnjičena bivša djelatnica tragično završila život...
