Što li sve čitamo, slušamo i gledamo za kraj godine, vrijeme osvrta na učinjeno i planova za budućnost, ali isto tako dane praštanja i poruka nade! Iako je bi pozornost valjalo najviše usmjerujemo prema onome što nam govore i rade najbliži, teško je zaobići javne djelatnike, bili oni svjetovni ili oni drugi.
Među potonjima, istaknuo se (opet) „naše gore list“, izjavljujući da je „danas moderno otići iz domovine, što bi se moglo nazvati i dezerterstvom“, ali i da se „moramo upitati omogućuje li se u zemlji napredak mladima, no oni koji odlučuju o tome misle samo na sebe“.
Lako je osuđivati iseljavanje, kada ti se riješi stambeno pitanje i još štošta, a leđa ti ne okreće ni država, uključujući njezin proračun. Dapače.
Međutim, autoru spomenutih riječi mora se priznati smjelost da otvoreno progovori ako ne o najvažnijem, onda zacijelo jednom od najvećih problema o kojem šuti većina onih koja bi trebala govoriti. I još više raditi.
A zašto je došlo do zabrinjavajućeg iseljavanje, koje je obilježilo (i) ovu godinu, možda najbolje govori istraživanje prema kojem „prevladava dojam da su mladi izgubili nadu u ovu zemlju, izgubili su vjeru da stvari mogu izaći nabolje, a u Njemačkoj - gdje brojni objektiv - no znatno teže žive nego bi ikada u domovini - imaju nadu da će jednom biti bolje, dok su je ovdje izgubili.
No, kako ne izgubiti nadu dok neki, primjerice, i dalje dolaze do posla ili napreduju prvenstveno zato što su u političkoj stranci? Teško je uistinu ne izgubiti vjeru u bolje sutra kad čujete da, prema drugom istraživanju, država danas ima više poduzeća u (su)vlasništvu nego prije godinu dana, zbog čega „Hrvatska pripada kategoriji europskih država s izrazito visokim udjelom državnih poduzeća u BDP-u, poduzeća koja su raspršena po svim gospodarskim sektorima i čiji je doprinos proračunskim prihodima malen zbog slabog financijskog poslovanja, i to kako na nacionalnoj, tako i na razini regionalne i lokalne samouprave“.
Da je uistinu tako, zoran je primjer Auaqtehnike, čiji su mjesečni gubici veći od iznosa za isplatu plaća, pa bi bilo bolje da zaposlenici ostanu doma!?
No, što drugo očekivati kada se čelni ljudi javnih tvrtki postavljaju prvenstveno po stranačkome ili prijateljskom ključu? A bude li nova rješenja nadu? Teško, iako nas možda poneko i iznenadi. Ima li kraja ovoj žalosnoj praksi kojoj svjedočimo godinama?
Ni slučajno, sve dok njezini kolovođe ne dobe po prstima, dok umjesto božićne čestitke pod bor im ne stignu kazne pa i prijave. A kad bi se potonje još i brzo riješile - pa se svi vratili radu, a ne prodaji pustih priča, kako na nacionalnoj, tako i lokalnim razinama - začas bi se vratila nada i vjera u bolje sutra.
