Iako je Hrvatskoj u nesretnoj utakmici izmakao naslov svjetskog nogometnog prvaka, osvajanje drugog mjesta najveći je uspjeh naše nogometne vrste, koji je potaknuo pozitivne stvari i optimizam. Jednako tako povod je nizu propitkivanja kako je moguće da (mala) zemlja s brojnim izazovima postiže velike rezultate u nogometu, ali i drugim sportovima, dok u drugim stvarima, nažalost, šepa.
Opisujući slavlja nakon pobjeda u Moskvi, novinari CNN-a su, primjerice, zaključili da je Hrvatima nogomet "u krvi", kao Argentincima i Englezima. I novinar L’Equipea dolazi do sličnog zaključka: hrvatski sportaši imaju dobre gene.
Dok su strani analitičari uzrok uspjeha tražili u "krvi i genima", domaći, jednako površni analitičari, krenuli su drugim smjerom. Pitajući se zašto "jedna Hrvatska može biti uspješna u nogometu, a neuspješna u svemu drugome, osim možda turizmu", komentator Indexa veli da je glavni razlog to što "u nogometu nema političkih veza, rodijačkih zapošljavanja, namještanja javne nabave i ostavljanja nesposobnih na svojim mjestima"!?
Priznaje, doduše, da se može naći sve i svašta na nižim razinama, ali istina je da su se namještanja angažmana ne baš sposobnima i druge, blago rečeno, dvojbene radnje bile protegnule i do nacionalne nogometne vrste, odnosno njezinih igrača. I to ne bilo kojih, već najistaknutijih, koji bi se mogli naći i na optuženičkoj klupi jer nisu mogli zaobići donedavnu alfu i omegu našeg nogometa.
Upravo posrnuće te „alfe i omege“, odnosno otklon od njegovih interesa, početak je prekretnice u hrvatskoj nogometnoj vrsti koja se ogleda u odabiru stručnog i skromnog izbornika, Zlatko Dalić, koji je tražio tek jedno – odriješite ruke.
Samo takav, dokazano sposoban, hrabar i pošten izbornik mogao je povezati igrače kojim je nedostajalo zajedništvo i motivacija, a to im je dao Dalić i stožer, koji nije dugo bio tako stručan.
Kada bi se sve to više primijenilo i u drugim sferama hrvatskog društva, i to javnim (jer privatni sektor to shvaća), rezultati ni tu ne bi izostali. Međutim, jako teško prihvaćamo da samo rad i znanje, uz optimizam i nešto sreće, vode dalje.
Tako, s jedne strane, tražimo izvrsnost u školama, ali ne bi da prednost kod zapošljavanja nastavnika imaju oni koji su imali više predmeta koje predaju. Željeli bismo manja izdvajanja i veće plaće, ali ne bi smanjili broj profesionalnih političara, kao i druge javne troškove. Borimo se za javni interes, a one koji ne misle kao mi ne puštamo u „svoj“ medijski prostor... Dok se to ne promjeni, Hrvatska će izvrsna biti uglavnom samo u nogometu i sličnim, ipak sporednim stvarima. Nažalost.
