Manje od šest posto nezaposlenih bilo je krajem svibnja u evidenciji varaždinskog Regionalnog ureda HZZ-a, a u Hrvatskoj registrirana je nezaposlenost iznosila 11 posto, dok je lani bila 14 posto.
U neka druga vremena i u drugim okolnostima bila bi to uistinu sjajna vijest, posebno za Varaždinsku županiju jer i gospodarski vodeće zemlje imaju nezaposlenost između 3 i 5 posto.
Međutim, smanjenje broja nezaposlenost u nas je u manjoj mjeri posljedica rasta zaposlenosti. Štoviše, kako pokazuju i statistički podaci Eurostata, Hrvatska je u zadnjem kvartalu prošle godine imala blagi pad zaposlenosti u odnosu na prethodno tromjesečje, čime se svrstala u skupinu s Estonijom, Litvom i Grčkom, gdje je također smanjen broj zaposlenih, pa ne čudi da je i lani naša zemlja imala i najnižu stopu zaposlenosti u EU28, izuzev Grčke. Na naplatu je došla (i) masovna kupovina mirovina…
Smanjenje broja nezaposlenih u nas je, kako je upozoreno na skupu u Ivancu, i dalje ponajviše posljedica iseljavanja. Nemali broj se iselio jer ne vide budućnost u Hrvatskoj te se čak i s crkvenih oltara vode prijepori tko s kime može ili ne može surađivati, je li to nekakva prostitucija ili uobičajena pojava, tko (ne)treba biti u vladi…
Gdje ugledni građani postaju i osuđenici, a o drugima da se ne govori. Dok se vode jalove rasprave oko stvari koje bi trebale biti normalne, i dalje po strani ostaju bitna pitanja, prije svega kvaliteta života. Naime, prema Eurostatu, izuzev Bugarske, nitko drugi u EU nema manju potrošnju stanovništva, koja za potrošnjom prosječnog stanovnika unije zaostaje 41 posto.
Dok Hrvatska stoji na mjestu, prestigle su nas ne samo zemlje poput Slovačke i Mađarske, nego i Rumunjske, koja iz godine u godinu napreduje. Pojednostavljuje poslovanje, poslaguje javnu nabavu, smanjuje poreze…
Potonje osobito vrijedi u IT industriji, ali i PDV, koji je s 24 lani smanjen na 20 posto, a ove godine na 19 posto. Dakle, da bi Hrvatska iskoračila, a njezini je žitelji vidjeli kao zemlju u kojoj se isplati ostati, treba hitno posložiti javne institucije, ukinuti nepotrebne izdatke te smanjiti porezna opterećenja, odnosno povećati plaće.
A sve to moguće je samo ako se krene u toliko spominjane strukturne reforme, odnosno racionalizacije. Zašto, primjerice, barem manje općine ne bi mogli voditi volonteri, kad je to slučaj i u daleko bogatijim državama? I u nas se priča o racionalizacijama, ali samo uoči izbora.
Nakon njih, kao što se vidi, brže bolje se dijele funkcije. Ako će se i dalje izbjegavati promijene, onda s političke scene treba maknuti ne samo jednu, nego sve etablirane stranke te dati priliku novima, kako što se dogodilo u Francuskoj. Ovako, kao do sada, jednostavno, više ne ide.
