Jalovi su pozivi za naprasan prestanak raspravljanja o novijoj povijesti, a besmislica je govoriti o bujanju nacionalizma i bespotrebnom vraćanju u prošlost samo zbog propitivanja što nam se to zapravo i zašto dogodilo tijekom i nakon II. svjetskog rata.
Istina oslobađa, pa makar se ona odnosila na prošla vremena, a spoznaja što se zapravo događalo trebala bi biti pretpostavka da se prošlost ne ponovi. Naravno, loše stvari.
A takvih uistinu nije manjkalo.
Među stvarima koje se ne bi smjele više nikada ponoviti svakako su na prvom mjestu masovne deportacije i likvidacije tijekom II. svjetskog rata, ali i nakon njega. Ništa čudno: svi totalitarni sustavi, bilo tzv. lijevi ili desni, ne mogu bez nasilja prema građanima, posebice političkim neistomišljenicima. No, za razliku od ratnih stradanja, o poslijeratnim se nije smjelo javno govoriti gotovo pola stoljeća.
Neki su, doduše, to pokušali, ali to su platili. Čak i ako su pobjegli u inozemstvo. Dovoljno je bilo udariti na najisturenije pa da ozračje straha dodatno očvrsne.
Upravo zbog takvog ozračja godinama i desetljećima se šutjelo, a sada se čudi što bi se o tome “tek sad” raspravljalo?! Ili što se žele potpuno otvoriti arhivi bivše savezne države.
Odakle toliki otpor otvaranju?
Uzrok je u tome što su „čuvari revolucije“ i njihovi sljedbenici uspjeli ostati itekako aktivni i nakon pada bivšeg sustava. Pri toj tranziciji imali su prste u mnogim događanjima, i to tamo gdje se ne bi ni nadali.
Tko bi, primjerice, očekivao da je u trenucima posrnuća ŠKZ Varaždinski cekin, koja je zamračila stotinjak milijuna kuna 1.500 štediša iz Varaždina, njezine čelnike posjetio agent hrvatske države koji je zapravo bivši agent jugoslavenske tajne službe aktivan u Švedskoj u vrijeme kontroverzne akcije hrvatske emigracije? Što li je on radio u Cekinu i za koga kada oštećenima ni danas nisu vraćeni novci?
Ovo, nažalost, nije jedini primjer kako su nekadašnji stupovi totalitarizma preko noći postali stupovi demokracije. Zašto i kako je to bilo moguće, nužno je istraživati, usprkos opstrukcijama. Naravno, istraživanja se ponajprije očekuju od povjesničara i politologa, a najmanje politi- čara, koji se trebaju ponajprije baviti aktualnim problemima i budućnošću.
Što se tiče političara, dovoljno je da osude zločine i loše stvari, ali ne samo deklarativno, nego i da pomognu njihovom rasvjetljavanju i privođenju odgovornih pravdi. A za to su glavni preduvjet širom otvoreni arhivi, kao što predlažu u MOST-u. Što se prije svi arhivi otvore i prouče, prije će se zatvoriti te krenuti s onim što je primjerenije vremenu i nužnije. Jer građanima je dosta čekanja, osobito mladima.
To najbolje pokazuju odlasci u druge zemlje zbog čega se čak i DVD-i žale da imaju sve manje članova.
