Uoči božićnih blagdana, vrijeme kada bi trebale odzvanjati poruke mira i praštanja, nešto sasvim drugo, nažalost, moglo se čuti uoči sjednice varaždinskoga Gradskog vijeća.
Iako tvrdi da se varaždinski SDP neće baviti ideološkim podjelama ni prošlošću, već budućnošću i projektima u interesu građana, što je za svaku pohvalu, njegov novoizabrani predsjednik Miroslav Marković ipak u petak „usput“ poručuje da ne žele da se” Varaždin pretvori u idolopoklonstvo, desničarenje i populizam”, dok „cijelo vrijeme vlada puzajuća fašizacija ovoga društva, provodi se tiha fašizacija“!?
Nije Marković, nažalost, jedini koji iznosi takve ocjene, štoviše postoje i oni koji tvrde da fašizam danas u nas ne puza tiho, već otvoreno maršira!? Takve, potencijalno opasne ocjene zavrjeđuju u najmanju ruku čuđenje, pogotovo ako se izriču bez argumenata, kao da se radi o opće poznatoj i neupitnoj činjenici. Naglašavajući da je „Markovićev neargumentirani istup ne samo zločest, već je i zloćudan”, čelnik HDZ-a i zastupnik Anđelko Stričak stoga je ustvrdio da bi se od novog predsjednika SDP-a očekivalo„širenje... optimizma, odnosno da daje svježinu i polet, a ne da mu je prvi nastup obilježen porukama o povratku u prošlost, vrijeđanjima i širenjem govora mržnje”.
Odbacujući da bi njegove ocjene bile zločeste i zloćudne, Marković ih je pokušao opravdati. Ali kako! Stričaku je predbacio to što se bio na koncertu Thompsona, kojemu „demokratske zemlje ne dopuštaju koncerte jer u nekim pjesmama širi mržnju“. Takve zabrane uistinu postoje, ali bilo bi zanimljivo vidjeti što je zapravo iza njih, odnosno tko ih je i zašto isposlovao.
A da sam nastup ovog pjevača ne bi trebao biti sporan, možda najbolje potvrđuje Thompsonov koncert u Ludbregu. Bilo je to dojmljivo okupljanje uglavnom mladih, koji nije izazvao nikakve negativne reakcije jer nije bilo povoda, što samo govori o zrelosti Ludbrega, njegovih političara i svih građana.
Međutim, daleko više nego njegov stav prema Thompsonu, neprimjerena je i čudnovata Markovićeva tvrdnja o „puzajućoj fašizaciji društva“, pogotovo kada se kao argument za to navode sporadični neprimjereni uzvici, nedefinirano „revidiranje povijesti“ te to što „rigidni konzervativci, kao što je Ladislav Ilčić, postaju savjetnici ministara kulture“.
Što bi Marković tek rekao da živi u Austriji, gdje je stvorena „desna“ koalicija, kada tako oštro i negativno gleda na one koji imaju „konzervativna“ stajališta? Nažalost, mnogo toga zaboravlja i previđa, pa i to da nacizam i komunizam imaju više sličnosti nego konzervativizam, što se, uostalom, vidi već iz naziva Hitlerove stranke - Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka
