Treba li plin poskupjeti?
Treba, zapravo mora, ali ne zbog neizbježne potpune liberalizacije tržišta plina, odnosno njegove cijene na europskom tržištu, kako se to obično navodi, već višegodišnjeg glavinjanja hrvatskih vlada na području energetike koje se možda najbolje vide u tome što se sve događa oko INA-e, a sada će se sve to obiti o glavu građanima, zapravo novčanike.
Vlasti, naime, prešućuju da je regulirana cijena plina i dalje u dobrom dijelu europskih zemalja, među kojima su Francuska i Danska, pa čak i u Mađarskoj, koja uopće nema vlastitog plina, kao ni Slovenija.
Hrvatska, nasuprot tome, proizvodi plin.
Ima gotovo 20 eksploatacijskih polja na kopnu među kojima su od prošle godine Vučkovec i Zebanec, a ove godine trebalo bi im se pridružiti još jedno međimursko polje.
Zahvaljujući tome, Hrvatska uspijeva osigurati oko 60 posto potreba plina, a mogla bi i više da nema Petrokemije. A što bi tek bilo da Hrvatska ne izvozi plin ne samo s kopna, nego i iz sjevernog Jadrana!
ENI Croatia, tvrtka nastala zahvaljujući talijansko-hrvatskoj čudnovatoj suradnji, iz godine u godinu je među desetak najvećih izvoznika s prihodima koji se kreću od 600 milijuna pa do milijarde kuna, odnosno dobiti koja prelazi 300 milijuna kuna pa i više.
To, međutim, ne bi bilo toliko sporno da se, kako je godinama upozoravao dr. Branimir Molak, talijanskoj strani plin iz hrvatskog dijela Jadrana izvozi po 0,063-0,08 dolara po prostornom metru, dok se istovremeno ruski plin u Hrvatsku uvozi(o) po cijeni od 0,22-0,24 dolara za prostornom metru, a prije koje godine po sličnoj cijeni iz Italije.
Dakle, uvozili smo višestruko skuplji plin (i) iz hrvatskog dijela Jadrana!
Možda bi danas sve bilo drukčije da se pametnije gospodarilo s nalazištima, da još 2003. nije počela prodaja dionica INA-a kako bi se pokrpale proračunske rupe, iako se zapravo govorilo o drugim razlozima.
Međutim, umjesto modernizacije, širenja te povećanja poslovne učinkovitosti u MOL-u su više radili na tome kako povećati početni portfelj od 25 posto na 50 posto dionica, a zatim preuzeti upravljanje pod okolnostima koje još rasvjetljava pravosuđe.
Kako potonje ne ide niti željenim tokom ni brzinom, najavljeno je ponovno vraćanje INA-e u domaće ruke, iako nije još jasno treba li to uopće napraviti i kako, odnosno neće li nas zbog prodaje 25 posto HEP-a snaći slična sudbina i sa strujom.
Kako bilo, izgubivši pod nejasnim okolnostima kontrolu nad bušotinama i INAom, Hrvatska je dovedene u situaciju da mora prepustiti drugima utvrđivanje cijene vlastitog plina, koja se diže kao da dolazi iz Sibira, a ne iz Jadrana, Slavonije i Međimurja.
Neki će reći da je sve to tržište, no zašto onda cijena goriva nije u SAD-u ili arapskim zemljama kao i u Europi?
