Izazova za novinare i javne medije nikada nije manjkalo. Uz sve stare, dobro poznate, kao što je prije svega odnos prema poslovnim i političkih moćnicima, zadnjih se godina pred novinarima diljem svijeta, ali i cjelokupnom društvu, pojavljuju potpuno novi izazovi uslijed brzog širenja interneta, odnosno portala, društvenih mreža i sl.
Ta, suvremena sredstava komunikacije, osim blagodati koje nesumnjivo donose, postali su i eldorado za govor mržnje, klevete i omalovažavanja, a osobito za manipulacije i lažne ili, kako bi rekli Trumpovi su - radnici, “alternativne činjenice”.
Zoran primjer za takve “alternativne činjenice” prošlotjedna je objava jednog varaždinskog portala da je članica županijskog HDZ-a, nakon dosta promišljanja, napustila stranku i priključila se HSS-u. Međutim, kako se ubrzo pokazalo, dotična nikada nije bila članica niti jedne općinske organizacije HDZ-a, pa ni u svom Trnovcu Bartolovečkom, a kamoli županijske organizacije!
Točnu informaciju, međutim, objavio je portal Varaždinskih vijesti, a ne portal koji je, na iznenađenje mnogih, dao iznimnu medijsku pažnju široj javnosti potpuno nepoznatoj osobi, odnosno njezinom nepostojećem političkom transferu.
Istinu je taj portal prešutio iz tko zna kojih razloga, ali sasvim sigurno mimo profesionalnog pristupa. Jer, ako ništa drugo, izvori se trebaju provjeravati. Naravno, svatko može zatajiti i biti obmanut.
Međutim, to ovdje nije slučaj jer je navodna članica HDZ-a od prvog dana jasno ukazivala da ona nikada nije rekla da je (bila) u toj stranci. Usprkos tome, članak je bio objavljen, ali ne i njezin demantij, koji je prvi objavio opet portal Varaždinskih vijesti!
To upućuje na zaključak da se kod pripreme spornog članka o nepostojećem političkom transferu ne radi tek o profesionalnom propusti, već nečem puno gorem.... Teško je reći zašto se tako radi, odnosno je li po srijedi želja za senzacijom pa makar bila izmišljena ili nešto drugo posrijedi. No, ma što bilo, svakako nije časno i baca jako loše svjetlo na medije i novinare.
Naravno, nije to jedini primjer dezinformiranja, koje se širi, osobito internetom. Međutim, dok druge države donose zakoni da se klevete, govori mržnje i slično mora maknuti u roku od 24 sata ili slijede drakonske kazne, naša država spava.
Za nju su jednako vrijedi svi mediji i novinari, bez obzira kako rade, pa plaćaju iste poreze i sl. Žalosno, ali istinito. Vrijeme je da Ministarstvo kultu - re, pod čijom su kapom mediji, kao i saborski odbor, nađe načina kako da društvo zaštiti od dezinformatora, odnosno da vjetar u leđa onima koji žele istinom doprinijeti izgradnji boljeg društva, a ne lažima ga razoriti.
