Kada će u Ukrajini okončati ovo ratno ludilo, koje odnosi sve više života, a ostavlja i strašna ratna razaranja? Ako se ne proširi izvan ukrajinskih granica, onda će kao i svaki rat, stati nakon što obje strane sjednu za stol i postignu dogovor. Ili ne postignu, ali se s nečim pomire.
Uvijek, naravno, jedna strana dobiva više, druga manje, ali teško da itko postiže sve što si je zacrtao. Ili barem ne za cijenu koju si je odredio. A što je to oko čega bi se Rusi i Ukrajinci trebali dogovoriti, odnosno sa čime se pomiriti? Rusija prije svega s time da je Ukrajina suverena zemlja, nedjeljiva. Neovisno što je u povijesti bila i kako je do toga došla. Uostalom, ne stoji povijesno loše.
Primjerice, 1945. bila je jedan od osnivača UN. Silom se ne može izbrisati, kao ni njen narod. Ili se ne bi smjela u svijetu, osobito Europi i još u ovom stoljeću. To, uostalom, pokazuju sankcije Rusiji i njezina osuda u UN. Putin i njegovi istomišljenici isto tako bi se trebali pomiriti da Ukrajina ima pravo izabrati svoj put, put u EU. Kao suverena zemlja, Ukrajina ima pravo odabrati i duge saveze pa i NATO. Ali to sada nije moguće.
Uz ostalo, i zato što Putin, uz denacifikaciju, to navodi kao jedan od ključnih razlog za agresiju. Štoviše, članstvo zemalja istočne Europe u NATO-u vidi kao “pitanje života i smrti, pitanje budućnosti Rusa kao naroda!?” Kako to? Pa NATO nije osmišljen zbog okupacija, iako ima itekako žalosnih besmislenih ratnih događanja u kojima su glavne uloge imale njegove najveće članice, kao što je rat u Iraku ili Afganistanu. Uostalom, Rusija već ima na svojoj granici zemlje koje su u tom savezu, a rat u Ukrajini u njega gura još Finsku i druge, dok bi okupacija Ukrajine približila Rusiji k još više članica.
A u Ukrajini, uz neutralnost, ali i ozbiljna jamstva za mir, svakako bi se trebala poštivati ljudska, odnosno manjinska prava Rusa. To neće biti lako nakon rata, puno bi lakše bilo do njega nije došlo. A ne bi došlo da je međunarodna zajednica inzistirala i uspjela rasporediti mirovne snage na Krim i u Dombas. Teško da bi tada Putin pričao o denacifikaciji, koja je izlika za rat, uostalom, kao i strah od članstva u NATO-u te inzistiranje na demilitarizaciji: Kao da Rusiji treba strahovati od napada, kao da su ovom stoljeću glavni resursi tlo, a ne ljudi te sređena država.
Krajnje je žalosno da to ne vide ne samo Putin i njegovi u Rusiji, nego čak i neki na zapadu pa i u našoj zemlji. Kao što je, primjerice, bivši sveučilišni profesor. Govoreći o nekakvom imperijalizmu i tome slično, tvrdi da u Ukrajini nije posrijedi ruska agresija, već “napad Rusije na ciljeve koje je Zapad postavio u Ukrajini bez znanja ukrajinskog naroda: tamo su postavljeni centri za biološki rat protiv Rusije koji su usmjereni na degradaciju te zemlje kao velike sile”!? Kakve, zaboga, sile? Kad se i u nas čuju ovakve gluposti, treba li se čuditi što je Putin krenuo u rat?
