Tisuće građana na nedjeljnom mimohodu u Vukovaru, među kojima su bili i bivši branitelji te ostali građani iz sjeverne Hrvatske, brojna prisjećanja na najveću tragediju Domovinskog rata, deseci tisuća zapaljenih svijeća na ulicama i stanovima diljem zemlje... najbolji su odgovor onima koji tvrde da „svi znaju da Kolona sjećanja u Vukovaru više nema smisla, ali se nitko ne usudi reći“!?
Da, istina je, mučno je slušati i gledati iz godine u godinu svađe oko toga tko od političara (ne)će doći u grad koji je zacijelo dao najveći obol obrani Hrvatske. Takvi politički prijepori, međutim, nikako ne bi smjeli biti razlog za prekidanje obilježavanja vukovarske žrtve. Umjesto pritiska da se pod tepih gurnu prijeporne teme, među kojima su uzorci i posljedice vukovarske tragedije, konačno bi se u politici trebalo prestati prepirati oko temeljnih vrijednosti, odnosno odlučno krenuti s nužnim promjenama za bolji život.
Uostalom, naprasan kraj prisjećanja na žrtve i nije moguć jer tu se uopće ne radi o volji vladajućih, već je Kolona sjećanja stvar volje građana, kojima se vladajući mogu, a i ne moraju pridružiti. Očigledno, nekima ne odgovara što je Vukovar danas jedan od najboljih indikatora njihovog stvarnog odnosa prema novijoj povijesti, ali i sadašnjosti i budućnosti građana pa bi najradije da nema svega što podsjeća na žrtvu toga, ali i brojnih drugih gradova... Ali, to je njihov problem. Vukovara i Kolone sjećanje ima i još će ih biti, dokle god to htjeli građani, a ne politika. Uostalom, zašto se u Hrvatskoj ne bi prisjećali ratnih strahota, kad smo ovih dana obilježavali 100 godina od kraja 1. sv. rata?
Zašto se ne bi obilježavala vukovarska tragedija, kad, primjerice, Japanci obilježavaju svake godine svoju - bacanje američkih nuklearnih bombi koje su uništile njihova dva grada, kako što su četničke horde uništile Vukovar? Zašto Japanu netko ne veli da prekine ili prorijedi sjećanje na taj strašan zločin zbog dobrosusjedskih odnosa sa SAD-om ili čega već? Treba, naravno, gledati sadašnjost i budućnost, ali prije svega na - pravdu. A nje nema, posebice ne u Vukovaru.
Od svađa političara tko (ne)će u taj grad doći, daleko mučnije je slušati što su neki proživjeli tijekom rata, a danas na ulicama sreću svoje krvnike. A brojni krvnici ranjenika i branitelja koji nisu, nažalost, preživjeli, još su prikriveni, poput ubojice francuskog branitelja čiji brat jasno poručuje: Ako Srbija želi u EU, mora izručiti osumnjičenog”!
Tome se nema što dodati, već samo ukazati da se mora smoći snage da se ustraje na takvim zahtjevima jer nepravda s bilo koje strane, pogotovo nekažnjena, ne može biti temelj nikakvih zdravih odnosa, već samo frustracija koje mogu opet buknuti...
