Da se istarski model preslika na Hrvatsku, bili bismo sretna zemlja, još prije petnaestak dana govorio je najbogatiji i najdugovječniji istarski političar, snebivajući se nastupima jednog pjevača u drugim sredinama, kao da nema ništa pametnijeg. A onda se prošli tjedan dogodio narod u očerupanom pulskom brodogradilištu, koje je tijekom privatizacije ostao bez dohodovne tvrtke kćeri Uljanik Plovidba, koju su preuzeli direktori, odnosno oni koji su dobro znali što zapravo vrijedi...
Zakon su istarski političari i direktori, ali i škverani. Nema plaće par dana i odmah se ne samo štrajka, već i izlazi na ulicu pa čak najavljuje odlazak u Zagreb, pred sjedište Vlade, iako se dobro zna tko (ne) sjedi u upravi Uljanika i kako je tu došao.
Dok su zaposlenici brodogradilišta bez plaća, predsjednik uprave godišnje zarađuje oko 600 tisuća kuna, a ostali članovi dobe po 40 tisuća mjesečno. I ne bi ove plaće bile sporne, kad poslovni rezultati u prvom polugodištu ne bi izgledali ovako: prihod 638 milijuna kuna i gubitak 365 milijuna kuna. Takvi rezultati ne čude kad se godišnje izgrade tri broda, a trebalo bi dvostruko. Štoviše, po svakoj isporuci gubilo se 15 i više milijuna € otkada je početkom godine Vlada izdala jamstva za skoro 100 milijuna eura.
Ali to nije sve. Država je Uljanik, vele stručnjaci, pomogla sa 4,4 milijarde kuna, a sad bi još trebala s 2,5 milijarde kuna... Ali, vele istarski političari, gdje je to još do poljoprivrede koja se i dalje potpomaže, za razliku od brodogradnje kojoj su prošle godine, nakon godina smanjivanja, dokinute sve subvencije. Već tada se postavilo pitanje kako će dalje domaća, neinventivna i neracionalna brodogradilišta, koja većinu toga što ugrađuju u brodove uvoze pa je pitanje koga se zapravo potpomagalo.
Država danas u pulskom brodogradilištu ima oko petine dionica, dok skoro polovicu imaju zaposlenici, koji su ih uzeli i na - kredit. Jasno je onda tko je imao ili je trebao imati najveći utjecaj kod izbora članova nadzornog odbora, odnosno uprave. Unatoč tome, kao i svim dosadašnjim potporama koje više ne dopušta EU, bi na prosvjed u Zagreb. Zašto? Pa država je od 1992. pa do 2015. dala oko 30 milijardi kuna za brodogradilišta, ali to više ne smije i kad bi mogla i htjela.
O ovakvim novcima na sjeveru Hrvatske može samo sanjati bilo koja branša. Istina, nešto su dobila pojedina tekstilna poduzeća i to je sve. Štoviše, uzimalo se na razne načine, a ne davalo i to se čini i danas. Tako je, primjerice, jednom poduzeću državna agencija nedavno naplatila više od deset milijuna kuna garancija. No, zaposlenici se ne bune, kao što se nisu ni dok su mjesecima bili bez plaća, ostajali bez posla...
I tko je sad “normalan” - ovi na jugu ili sjeveru?
