Je li neuspjeh i, ako jest, čiji je zapravo poraz i krivnja prošlotjedno izglasavanje nepovjerenja predsjedniku Vlade RH Tihomiru Oreškoviću, u režiji uglavnom „ljutih suparnika“, zastupnika HDZ-a i SDP-a? Ako je suditi po glavnini osvrta koji su uslijedili, pad Vlade neuspjeh je – Oreškovića. Koji se drznuo, kako se neki čude i zgražavaju, tražiti čak odlazak potpredsjednika koji imaju izborni legitimitet!? Na vidjelo je došlo, kako se nabraja, da predsjednik Vlade ne može biti nestranačka osoba, stručnjak bez izbornog legitimiteta…
Iako i u novije vrijeme nisu svi čelnici država i vlada imali izborni legitimitet, osobito u kriznim trenucima, više od navoda o „neuspjelom eksperimentu“ s nestranačkom osobom iznenađuju izjave poput one da je „malo čudno da uspješan poslovni čovjek napušta radno mjesto da bi postao premijer“!? Zar je biti predsjednik Vlade nešto nevrijedno? Glupo? Bez veze u usporedbi s menadžerskim poslom? Zar je u životu bitno samo zarađivati što više novaca? Nekima očigledno jest. Nasreću, ne svima, pa tako ni sada već tehničkom predsjedniku Vlade. Koji se prihvatio posla s dobrim namjerama, ali ga nije uspio dovršiti. Za to je, međutim, ponajmanje kriv.
To što Orešković nije uspio provesti što je naumio zapravo je ponajmanje njegov neuspjeh. Uostalom, nije dao ostavku, već je razriješen. A za to što je morao otići, glavni je krivac Tomislav Karamarko, kao i oni koji su ga slijepo slijedili. U Hrvatskom saboru ne manjkaju nevjerodostojni i prevrtljivi. Ipak, čini se da ništa od nove većine, pa slijede izbori. Ne zbog Oreškovića i “političkog eksperimenta”, već Karamarka i sljedbenika. Zbog njih je sada i HDZ u ozbiljnim problemima, a Hrvatskoj prijeti gubitak vremena, investicija, novca... No bi li od toga bilo bolje da je vlast preuzela osoba koja želi imati poslušnike u represivnom aparatu, što zbog svoje dvojbene prošlosti i sadašnjosti što zbog dvojbenih ljudi iz okruženja? Ili da (opet) imamo izabranog predsjednika koji trguje nacionalnim dobrima zbog svoje koristi? Ili bi možda bilo bolje imati stabilnu vlast onih drugih koji ni zajedno nemaju dan radnog staža u gospodarstvu, a svojim odlukama na njega itekako utječu, usput uhljebljujući svoje bližnje i pogodujući interesnim skupinama?
Jedina brana ovakvom nakaradnom shvaćanju politiku upravo su osobe poput Oreškovića. U Sloveniji su to shvatili. Tamo velike stranke gube potporu pa sve više gradova vode nezavisne liste istaknutih pojedinaca. Izborni uspjeh Mosta govori da se to počelo događati i u nas. No to bi mogao biti samo početak, ako Oreškovićev primjer, usprkos svemu, ohrabri njemu slične osobe kojima je dosta gledati kakvi sve odlučuju o javnom novcu i poslovima…
