Kada opet uđem u Bijelu kuću, zaustavit ću rat u Ukrajini za jedan dan! Najavio je to Donald Trump u jeku izborne kampanje iz koje je izašao kao pobjednik zahvaljujući tom i drugim obećanjima, tipičnim za višestranačke izbore u kojima nikad ne pobjeđuju u društvu (naj)bolji, već oni koji se kandiraju te ostave najbolji dojam kod većine birača koji izađu na birališta.
Upravo zbog poželjnog dojma, obećanja ne manjka pred izbore, a nakon njih slijedi stvarnost. A ona je u Ukrajini i dalje turobna, iako Trumpu treba zahvaliti što sad uopće postoje nastojanja da se pregovorima i primirjem, a kasnije i kakvim takvim mirom, okonča ruska agresija, čiji smisao i opravdanje vide samo Rusi i s njima interesno, kulturno i na druge načine povezani osobenjaci kakvih ne manjka ni u nas.
Možda rezultata pregovora neće biti još neko vrijeme. No, ako ne sad, i taj rat će završiti kad-tad. I to, čini se, ne poželjnim, pravednim mirom, već stvarno mogućim. A tome će prethoditi primirje koje će teško uspjeti bez nadzora međunarodnih mirovnih snaga, iako njima sada uopće nisu skloni u Rusiji, što najbolje govori o njima.
Upravo za takav scenarij pripremaju se neke najveće članice EU i UK. Dok SAD nastoji pregovorima s Rusijom i Ukrajinom doći do prekida sukoba, europske zemlje okupljene u “koaliciju voljnih” dogovaraju snage za očuvanje mira, a istovremeno najavljuju veća izdvajanja za obranu ne samo zbog Rusije, već i promjenama u SAD-u, koje dovode u pitanje NATO.
U tu koaliciju voljnih Hrvatska nije pozvana. Nisu nas zvali, vele, zbog Milanovića. Vrlo moguće. Predsjednik RH ima stajalište da je “ovo rusko-američki rat preko leđa Ukrajine” pa ne vidi nikakav razlog da u Ukrajinu dođe Hrvatska vojska čak ni u sklopu mirovnih snaga. Krivo, iako dopadljivo, što su pokazali i rezultati izbora.
Da je tako, ne treba gledati vojne misije diljem svijeta u kojim smo bili. Hrvatska se isto našla u situaciji sličnoj u Ukrajini. Obje su zemlje, naime, vidjele budućnost u europskim integracijama. No, to nisu vidjeli svi, osobito ne pripadnici najveće manjine, koje se koristilo za agresiju, tvrdeći da ih zapravo spašava od (neo)nacista i slične gluposti.
Hrvatska se uspjela obraniti i očuvati zahvaljujući braniteljima, ali i političkim potezima. Među njima se izdvaja mirna integracija Podunavlja, koja ne bi bila moguća bez međunarodnih mirovnih snaga, a mirovnih misija bilo je i prije. Istina, neki su stradali, kao u Podrutama.
Sad kada postoji mogućnost da će misije drugima zatrebati - zatvaramo oči! Baš kao i sjeverni susjed, koji vidi svoju računicu u slučaju raspada Ukrajine. A koja je naša? Zar je moguće da nismo baš ništa naučili ne samo iz naše najnovije povijesti, nego i Mačekovog stava “dok se veliki tuku, mali pod stol”, koji nam je donio dva pogubna totalitarizma, ustaški i komunistički?
