Prošla godina je za ivanečkog pjesnika Darka Fodera bila iznimno plodonosna. Objavio je slikovnicu “Betežni zdravoga nosi”, za zbirku haiku pjesama “Cvjetovi sreće – Ruaže sreče” dobio književno nagradu “Katarina Patačić”, a Hrvatski sabor kulture njegovu pjesmu na ivonjskom govoru nagradio je plaketom Pavlek Miškina za dijalektalno pjesništvo. I to su samo neka od priznanja i potvrda za dosadašnji rad ovog pjesnika i čuvara ivanečke kulturne baštine. Sudjeluje na raznim natječajima, a svake godine u zbornicima se objavljuje 15 do 20 njegovih pjesama, od kojih svaka prođe stručno povjerenstvo prije no što nađe put do čitatelja.
Pjesme piše od osnovne škole. Prvu pjesmu sačuvao je zapisanu u bilježnici, a učiteljici hrvatskog jezika Gabrijeli Kiđemet i danas je zahvalan što mu je dala peticu iz pjesme o Univezijadi.
Poriv da da nešto Ivancu
- To mi je bio poticaj. Kasnije sam pisao ljubavne pjesme, imao sam četiri pune bilježnice s tvrdim koricama. Većinu sam s vremenom pretipkao. Nakon dvadesete godine prestao sam pisati, pa sve do 2013., kada je moja kćer sa svojom pjesmom nastupala na Dragoj domačoj rieči. Tada sam prvi put bio na toj manifestaciji i čuo zvonkost KAJ-a, što je u meni probudilo val inspiracije, stihovi su dolazili sami od sebe. Zapisao sam ih i dao sebi zadaću da svake godine pošaljem bar jednu svoju pjesmu. Bacio sam se u istraživanje ivanečkog govora. Nikad prije nisam pisao na kaju, pisao sam standard. Interesantno, osjetio sam poriv da moram dati nešto svojem Ivancu i ivonjskom govoru – prisjeća se Foder.
>> Promocija novog broja Ivanečke škrinjice: Od foringa i foringaša do Bedijenskog rječnika
Dosad je objavio dvije zbirke pjesama i slikovnicu. Prva zbirka “Zviraj rieči” izašla je 2015., a u njoj se nalazi 50 pjesama pisanih na ivonjskom govoru. - Nije mi problem stihovima dotaknuti se bilo koje teme, duhovne, ljubavne, zavičajne, vezane uz prirodu, o odnosima u društvu, ponekad o politici, a nije mi problem napisati ni nešto prilagođeno dječjem uzrastu. Teme i inspiracija dolaze mi iz svakodnevnog života. Nekad mi dođe trenutak inspiracije kad šećem prirodom pa zabilježim misao koju kasnije pretočim u pjesmu. Tako najčešće nastaje haiku. To je zanimljiva forma, poezija sadašnjosti, ovog trenutka, crpi se iz prirode iz nečega što pjesnik doživi u tom trenutku. Te emocije često pokušavam pretočiti u haiku - govori.
Nagradu Katarina Patačić za najbolju kajkavsku knjigu napisanu 2021. dobila je zbirka “Cvjetovi sreće – Ruaže sreče” - prva haiku zbirka koja je dobila tu nagradu. U zbirci je 305 pjesama na standardu, a svaka ima i svoju inačicu na ivonjskom govoru pa možemo reći da je dvojezična zbirka.
- Bio sam jako iznenađen kada sam dobio nagradu. Velik je to poticaj stvaralaštvu svakog pjesnika, kad struka nagradi moje stvaranje to je potvrda da sam na dobrom putu, da nastavim pisati. Iskreno, u prošlosti nisam pridavao veliku pozornost nagradama, nisam ni slao pjesme na natječaje sa željom da osvojim nagradu. I sad mi je dovoljno da pjesma bude objavljena u zborniku, što bi svakom pjesniku trebala biti dovoljna zadovoljština i potvrda da je njegova pjesma dobra i da je pronašla put do čitatelja. Jer, zašto pišemo? Zbog sebe, ali i zbog drugih, jer ako napisano bacimo u ladicu, tu prestaje svrhovitost. Bitno je da se sudjeluje, da je pjesnik aktivan i šalje pjesme na razne natječaje kojih u Hrvatskoj zaista ima puno – kaže ivanečki pjesnik.
Prošle godine izdao je i slikovnicu, basnu iz narodne predaje “Betežni zdravoga nosi” koju je slušao kao dijete. Kako ne bi ostala zaboravljena odlučio ju je zapisati i učiniti dostupnom mlađim generacijama.
Zaboravlja se narodna predaja
- Naše društvo više ne cijeni narodnu predaju, ne zapisujemo i ne prenosimo mladima pripovijetke iz prošlosti i to je veliki gubitak. Naši mladi neće znati za priče koje su se pripovijedale stoljećima i prenosile se s koljena na koljeno. Mama, rodom iz Donje Voće, pričala mi je tu basnu nebrojeno puta, a njoj je pričala njena baka, koja ju je čula od svojih predaka. Basnu sam u izvornom obliku uz sitne korekcije zapisao i uredio na prilagođenom kaju da može biti zanimljiva što širem kajkavskom području.
>> Predstavljena slikovnica ivanečkog čuvara zavičajne tradicije "Betežni zdravoga nosi"
Slikovnicu je oslikala Veronika Đurasek, tada osmašica ivanečke područne škole Salinovec. - Puno je detalja na koje treba paziti prilikom izrade slikovnice, treba prethodno napraviti scenarij kako bi na kraju iz svega izašao vrhunski proizvod. Bio je to veliki izazov i za Veroniku, koja je sada učenica 2. razreda gimnazije u Varaždinu. Kad sam vidio njezine prve dvije slike, ostao sam zapanjen. Ta slikovnica je toliko dobra, upravo zahvaljujući njezinom talentu, a to primjećuju svi koji su ju čitali.
Znao je, govori, da se ova basna pričala na području Donje Voće, Klenovnika, Vidovca i Ivanca. Kasnije se javilo puno ljudi sa šireg kajkavskog govornog područja koji su slušali tu istu basnu, uz određene varijacije, što je čest slučaj s narodnom predajom.
- Srž je ostala ista. Ova ukoričena je najsadržajnija koju sam čuo. Kasnije sam čuo i onu s područja Donje Stubice koja je isto zapisana 2021. godine i isto je toliko sadržajna. Interesantno je slušati ljude kako se vraćaju u djetinjstvo nakon što ponovno pročitaju ovu basnu i koliko su oduševljeni - veli Foder. Osim toga, navodi i da se javljaju profesori iz škola koje su nabavile basnu, a reakcije djece su i više nego pozitivne.
- Vidi se koliko su klinci oduševljeni čitajući basnu. To je dobar znak da će ta basna živjeti te da će ova narodna predaja ukoričena opstati i za sljedeće generacije – kaže Foder
Očuvanje ivonjskog govora
- Djeca danas sve manje i manje znaju ivanečki govor, ali i stariji. Nažalost, kao društvo nismo njegovali svoj materinji govor, premalo smo ga poticali i to je generalno naš veliki propust. Izgubimo li to bogatstvo, mi gubimo svoj identitet. Dugo smo se trudili postati kao razvijeni zapadni svijet od kojeg smo pokupili riječi i običaje koji nemaju veze s našom kulturom i krajem. A svojeg jezika, običaja, kulture i tradicije se sramimo, i to je problem. Ne govorim tu samo za Ivančane, govorim i općenito za Zagorce, Kajkavce, a na kraju i Hrvate – rekao je ivanečki pjesnik.
>> Dalmatinci nigdje ne odustaju od svojih riječi, ne mareći razumije li ih se. A mi?
Upozorava kako je veoma bitno da lokalna zajednica prepozna stvaralaštvo i da mu da poticaj, kako se kaj i specifičnosti lokalnih govora ne bi izgubili.
- Bitno je napraviti dugoročnu strategiju za očuvanje lokalnog govora. Uzmimo Bednju za primjer, njihov rječnik s više od 20 tisuća riječi skoro je gotov. Prikupljaju ih preko 20 godina. Mi imamo rječnik Franje Hrga koji sadrži 3 tisuće riječi, što je nedostatno. Kad bi se osigurala sredstva za projekt koji bi obuhvatio provođenje istraživanja i prikupljanje te zapisivanje riječi ivonjskog govora, bio bi to poticaj i struci da se nešto napravi – zaključuje Darko Foder.
>> FOTO Festival poezije u pokretu u Ivancu "Kolovrat riječi" okupio tridesetak pjesnika
KOLOVRAT RIJEČI Grupa na Facebooku “Kolovrat riječi” osnovana je kako bi okupila književnike amatere i profesionalce i informirala ih o promocijama i događanjima. U “Kolovratu riječi” članovi mogu podijeliti svoje nagrađivane radove, pozivati na književne večeri i druženja te objavljivati informacije o književnim natječajima, rezultatima natječaja ili postignutim uspjesima. Jednom godišnje u Ivancu organiziraju susret “Kolovrat riječi”, na koji se odazivaju pretežno odrasli pjesnici - od Osijeka i Dubrovnika do Rijeke, a znaju doći i Slovenci. - Susret je zamišljen na način da se pjesnike upozna s našim gradom. Osmislimo određenu rutu, punktove i idemo od točke do točke gdje ih upoznajemo sa znamenitostima i poviješću Ivanca, a čita se i poezija – kaže Foder, dodavši da se ruta mijenja svake godine, a radi se i o jednom drugačijem vidu promocije ivanečkog kraja.
