U korizmenoj smo duhovnoj pripravi sve bliže središnjem događaju liturgijske godine – proslavi Isusova vazmenog otajstva – muke, smrti, uskrsnuća i uzašašća.
Svake korizmene nedjelje biblijska poruka pozivala nas je na vjeru u Isusa, Krista – Spasitelja, na povezanost s njim kako bismo bili dionici njegovog uskrsnuća.
Isus je svjestan da je njegovo javno djelovanje među Židovima pri kraju. Na tu činjenicu neprestano su ga podsjećali farizeji i pismoznanci, koji ga neprestano salijeću provokacijama, vrebaju na svaki njegov korak i gestu te nakon tolikih njegovih čudesa i znamenja odlučuju predati ga Rimljanima neka ga razapnu. Ovdje se obistinjuje proroštvo starca Šimuna da će Isus nekima biti znak osporavan – jednima na spas, a drugima na propast.
Lazar je slika grešnika, koji odvojen od Boga i kršćanske zajednice ostaje u tami. Svi koji su Isusa molili neka spasi prijatelja Lazara zapravo su slika Crkve, kršćana, koji brinu o članovima svoje zajednice, svima nam svjedoče nužnost zajedničkih nastojanja, pokore i molitve za borbu protiv grijeha i zla, kao i brige za grešnike da se obrate i krenu pravim putem.
Dužni smo članove zajednice opominjati, dati sve od sebe kako bismo „izgubljene ovce“ priveli na pravi put. Isus u molitvi glasno zahvaljuje Ocu i dokazuje prisutnima jedinstvo s Njim. U samom činu Lazarovog uskrišenja Isus je proslavio Oca te u potpunosti ispunjava njegovu volju.
Nije žurio u Betaniju kad je primio vijest o Lazarovoj bolesti. No, to nije učinio jer je bezosjećajan. Naprotiv, čitamo da je i zaplakao – ali zbog ljudske malovjernosti. Lazar nije uskrišen u punom smislu te riječi nego je samo vraćen u život kakav je živio ranije, čime je Isus slaboj vjeri prisutnih želio pokazati svoju moć i slavu te konačni znak Božje ljubavi – uskrsnuće od mrtvih. I nas Isus danas pita, poput Marte: „Vjeruješ li ovo?“
Odgovorimo si na pitanje vjerujemo li uistinu da je Krist uskrsnuće i život, da je on Uskrisitelj i Životvorac? S tim su se pitanjem mučili i apostoli unatoč tolikom vremenu provedenom s Isusom. Vrijedno je primijetiti da su žene u prvom planu u razgovoru s Isusom, kojemu svojom vjerom daju nadu.
Marta je svojim javnim priznanjem vjere u Kristovo spasenje nadmašila apostole, farizeje i pismoznance. Današnja čitanja poticaj su i nama da javno ispovijedamo vjeru u uskrslog Isusa i nasljedujemo ga svjedočkim životom.
