Ozračje proslave 25. obljetnice osnutka Varaždinske biskupije vodi nas na trag nedjeljnog evanđelja i molitve apostola: "Umnoži nam vjeru!" Je li njihova molba posljedica slabljenja osobne vjere ili su, naprotiv, željeli da njena snaga dotakne i srca drugih ljudi?
Bez obzira na razlog molitve, u Isusovu odgovoru otkrivamo da vjera ne poznaje nikakve količine, kvocijente, postotke koji bi se dali brojčano uspoređivati. Milost vjere jednako stane u najmanje, kao i u najveće ruke, a množi se jedino činom tih ruku.
Čovjeka vjere čak i drveće, kaže Isus, posluša. Znakovita je to slika jer ukorijenjeno u zemlju i rastući prema nebu, drveće uvelike nalikuje ljudima. Ma kako visoko svoje grane uzdizalo, lišće koje pada i plodovi koji dozrijevaju, vraćaju se svojim korijenima. Poticaj je to da vlastiti rast u vjeri premjestimo bliže našim korijenima, onima uz koje je naša vjera odrastala.
Lijep je bio običaj u našem kraju da članovi obitelji, kao spomen na neki važan životni trenutak, u vrtu zasade drvo koje postaje simbol njihova zajedništva i postojanosti u vremenu, ali i nevremenu. U kršćanskom svjetonazoru različito drveće simbolizira određene kreposti, a dud koji Gospodin spominje u vezi snage vjere označava strpljenje i ustrajnost.
Tu vrstu drveta danas rijetko možemo vidjeti u prirodi, što smjera na pitanje događa li se, jednako tako, izumiranje kršćanskih vrijednosti. Nije rijetkost da se takve provokacije oko naše vjere motaju, s namjerom da se ospori njena ljepota i snaga. Naša je dužnost svojim suvremenicima pokazati da nije tako, a za to imamo nepregledno more mogućnosti i dokaza.
Kada samo pogledamo tisućljetnu uzajamnu privrženost Boga i čovjeka na ovim našim prostorima, ozari se svako iskreno lice. A s posebnim ponosom osvrćemo se na plodove strpljivog služenja i požrtvovne ustrajnosti tijekom posljednje četvrtine stoljeća. Svako dobro srce grije očitovanje vjere svih onih čije svjedočanstvo kola žilom kucavicom kajkavskoga podneblja – našom biskupijom.
U zahvalnosti za Božji dar vjere koja se umnaža u našem zajedništvu, odajemo priznanje svakom pojedincu koji u njega premješta bogatstvo svoje čovječnosti. U svjetlu te odanosti, koja ne traži za sebe lovorike, nego veću slavu Božju, tako vjerodostojno zvuče obistinjene riječi prvoga varaždinskog biskupa mons. Marka Culeja: "Čovjek koji sebe ugradi u vjeru u Boga i ljubav prema bližnjem nikada neće nestati niti biti zaboravljen, već će vječno živjeti. Čovjek koji se žrtvuje za Krista postaje vječan."
U tom duhu neka se proslavlja Gospodin kroz naše samozatajno vršenje svakodnevnih dužnosti i nepokolebljivo nošenje životnih križeva koji nas premještaju u radost vječnosti. Vlč. Ivica Cujzek
