Evanđeoski odlomak trinaeste nedjelje kroz godinu potaknuo me na razmišljanje o jednoj temi koja se uvijek iznova aktualizira u vremenu nakon Uskrsa kada se tradicionalno u našim župama podjeljuju sakramenti prve svete pričesti i svete potvrde. Tema je to odnosa vjernika prema službenicima Crkve, crkvenim pravilima i odredbama, uvjetima koje je potrebno ispuniti za kumstvo ili primanje sakramenata. Popraćeno medijskim interesom problemi koji se u pastoralnoj praksi mogu dogoditi poprimaju razine suprotstavljenosti i sukoba.
Kao da suvremeni čovjek jednostavno ne može prihvatiti autoritet i posredovanje vjere po zajednici Crkve koja već više od dvije tisuće godina čuva poklad vjere. Tako ćemo često čuti da se Bogu mogu moliti i sami, da im za to ne treba Crkva, da je Bog dobar i milosrdan i ne postavlja uvjete koje postavljaju njezini današnji službenici. O koliko je to daleko od istine. Zabluda samodostatnosti u tumačenju Svetog Pisma, nauka Crkve, zabluda o ispravnosti vlastitog religioznog osjećaja dovodi vjernika današnjice u sukob s crkvenim autoritetom.
A spomenuto evanđelje jasno nam govori kako je Isus zamislio svoju zajednicu u kojoj neki od vjernika vrše posebne službe ispunjavajući u ovom sadašnjem trenutku Njegovo poslanje. Poznavajući i upoznavajući bit katoličke vjere uočavamo kako je Bog predvidio način na koji možemo stupati u zajedništvo s njime, te da je to jedini učinkovit i povlašten način.
Sviđalo se to nama ili ne, Krist je apostolima ostavio i povjerio svoju zadaću i poslanje zajedno sa svim odgovornostima i „povlasticama“ koje iz toga prizlaze. Njegove riječi „Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao“ (Mt 10, 40) pune su ozbiljnosti, obećanja i odgovornosti za one kojima su upućene, a to znači i službenicima Crkve i ostalim vjernicima.
Ponajprije ove riječi obvezuju službenike Crkve da budu svjesni svojeg odabranja i poslanja u kojem trebaju biti potpuno upućeni na Njega i Njemu pripadati kako bi vrijedilo ova: tko vas prima, mene prima. Oni su pozvani do kraja i iznad svega ljubiti Gospodina i njemu pripadati, kako bi takvi, Kristovi, bili dar Krista za druge.
S druge pak strane Isusove riječi obvezuju i ostale vjernike, da upoznaju i prihvate kako Evanđelje i djelo spasenja koje je Isus izvršio ne dolaze do nas sami po sebi već su plod revnog i ustrajnog navještaja Crkve koja se okuplja oko apostolskih nasljednika. Njima je povjereno djelo spasenja i ključ zajedništva s Bogom.
U poniznosti prihvatiti ovaj nauka Evanđelja i ostvariti zajedništvo s Bogom na način kako je to Bog zamislio u zajednici utemeljenoj krvlju njegova Sina znači nadati se plaći koju nam On sam obećava, vječni život.
