Prije par dana susreo sam mališana koji je, potresen zbog ljudske patnje, upitao koji je to po redu svjetski rat. Odbio je svako objašnjenje da se ne radi o svjetskom ratu jer zahvaća samo jednu zemlju i zaključio: "A ti misliš da Ukrajina nije na svijetu?! Svaki rat je svjetski".
Kako snažna lekcija! Svaka je zemlja na svijetu. Svaki čovjek koji svojim suzama i krvlju natapa taj naš svijet nečije je dijete, brat, majka, otac, muž, žena... Tragedija svakog čovjeka svjetska je tragedija. A rat je najtragičnije razulareno oličenje zla bez krinke.
Ne ulazeći u interesne i političke sfere, zanima nas samo Božja i ljudska: rat je poraz čovječnosti, što nas se itekako tiče. Koliko je još nezaliječenih rana iz Domovinskog rata? Nije li i to bio svjetski rat ako je srušio cijele svjetove naših obitelji, naših branitelja, kad je slomio toliko srdaca, uništio toliko snova, ranio i ubio toliko nevinih duša. Još od prvog svjetskog rata kada je brat digao ruku na brata - od Kajina i Abela ljudi ne prestaju govoriti "ne ponovilo se nikada".
A ponavlja se. Ne samo na istoku Europe optočenom suzama. Svjedoci smo pogubnosti mržnje koja gazi ljudsko dostojanstvo i u našoj sredini, samo bez sirena i reflektora. U našim domovima i na ulicama također teku suze zbog rastanaka, laži, podlih udaraca, verbalnih napada i nasilja.
Najgore je kada se ljudi na zlo naviknu i prihvate ga kao nešto uobičajeno, što se nazire i u evanđelju pete korizmene nedjelje. I tu se radi o jednoj sredini u kojoj ljudi uzimaju kamenje u ruke i prijete ubojstvom, s naumom da izazovu i optuže Boga.
Rat je nasrtaj na čovjeka kako bi se ranilo Boga. Kako bi ga se onemoćalo i u ljudima slomilo. I danas se čuju prigovori zašto On na sve to šuti, no njegov je odgovor jasan, kao što je bio i u toj biblijskoj situaciji u kojoj nitko na kraju nije bacio kamen na ženu. Možda je od izgovorenoga još rječitije Isusovo dvostruko uspravljanje pred napadačima jer to je izravna poveznica s pobjedonosnim uspravljanjem na križu.
Na svjetskom golgotskom ratištu Krist je jednom zauvijek porazio zlo baš svojom uspravnošću. Njegov stav neka nas urazumi i osmjeli da, najprije u svojoj sredini, pogledamo zlu ravno u oči suprotstavivši mu se svojom ljudskom uspravnošću. Križ je jedino oružje koje nam to dostojanstvo i čast može očuvati, ali želimo li se za njega primiti, moramo iz ruku ispustiti kamenje zla koje nam svija kičmu i snižava nas k svojim ubitačnostima.
Budući da znamo da više ruku na strani svjetskog dobra znači manje ruku na strani zla, što ćemo odgovoriti prvašiću koga zanima kada će svjetski rat završiti? S pravom on to pitanje postavlja svakome od nas. Kada će naši ratovi prestati?
