"Zakaj obračaš kaput? Ne paše to tebi, čoveku. Ne paše!" Ova opomena ludbreškoga pjesnika Bože Hlasteca odlično ilustrira evanđelje četvrte nedjelje kroz godinu.
Pred nama je prizor Isusa koji je propovijedao u sinagogi, a "svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta". Međutim naljutili su se čim su na vlastitoj koži osjetili direktnost njegovih riječi, zato ga "izbace iz grada i odvedu na rub brijega da ga strmoglave".
Ljudi Isusova vremena uživali su kada im je pasalo što on govori, no brzo su kaput okrenuli kada je rekao nešto što im je zasmetalo. Nije li to nerijetko slika i naše vjere? Slika oduševljenja onime što svećenik propovijeda, onime što Crkva naučava, sve dok se to tiče nekoga drugoga, dok to ne zahtijeva rad na sebi. Iskusni propovjednici kažu da propovijed nije dobra ako svakom uhu godi, ako ničiju boljku ne pogodi!
Virtualnim žargonom rečeno, Bog se ne objavljuje zato da bi ga ljudi "lajkali". Njemu ne treba naše sviđanje ako mu odmah iza ugla crkve okrenemo leđa. Ne treba mu busanje u prsa ako s težnjom dopadljivosti ostavljamo svoju dosljednost i priklanjamo se slatkorječivoj laskavosti ili neutemeljenom kritizerstvu – ovisno o prilici i publici.
Navike koje se usvajaju na društvenim mrežama pogoduju tome, posebno ako mnogima služe kao prostor za bježanje od stvarnosti, kao mjesto za dokazivanje ili za liječenje frustracija, za intimno ispovijedanje ili pretenciozno otkrivanje vlastitih i tuđih rana ili mana. Ponekad se čini da društvene mreže postaju kao kapelice u kojima nije bitno što kaže Bog, nego što se od toga kome sviđa.
Takav "mrežni" skup ljudi bez svojih stavova i čvrstog tla pod nogama podsjeća na prizor na rubu brijega gdje su se ljudi željeli riješiti Isusa, ali strmoglavili su sami sebe jer to se, kada čovjek dođe do ruba, događa svakome kome Bog smeta. Isus mirno od njih odlazi.
Gdje on ostaje? Gdje se Bog zadržava? Tamo gdje čovjek ne luta, nego zna stati uz svoja uvjerenja i ne povodi se za neprovjerenim informacijama ili nemoralnim ponudama. Tamo gdje se čovjek ne stidi svojih korijena i ne pada pod utjecaj modernizma bez vrijednosti i karaktera. Bog ostaje tamo gdje čovjek čuva onu jedinu osobinu koju đavao ne može oponašati, od koje on sa svim svojim manipulacijama bježi jer se njene snage plaši. Bog ostaje tamo gdje vlada poniznost.
Poniznost je kruna vjerničkoga života koja čovjeku najviše pristoji. Ona sjaji tamo gdje se dosljedno Boga slavi, jednako i pred hvalama i pred kritikama. Ponizan čovjek ima uz sebe Boga i ne okreće mu leđa, zato i razumije pjesničke riječi: "Stori scafundrani kaput tvoj sam na tebi nekak zgledi, vu njemu si svoj čovek, i velik i pravi".
