"Najveći lažljivac na svijetu je: Govori se", oštroumno je netko primijetio. Čitamo na desetu nedjelju kroz godinu kako se govori da je Isus izvan sebe. Dobronamjernici su ga željeli obuzdati - upozoriti ga jer glasine potpiruju sumnju u njega.
Znamo iz iskustva kako se mnogo toga govori kada se na čovjekove odluke, na njegovu čast i vjerodostojnost, obori sumnja - bilo da se radi o osobnom malodušju i krizi vjere ili o brižnosti koja želi prijatelja zaštititi od rana zadobivenih u obrani njegovih principa, bilo da se radi o neprijateljskoj zavisti koja omalovažava i osporava, ogovara i kleveće. Zli jezici, nepovjerenje okoline i vlastita nesigurnost rezultiraju kolebanjem i odustajanjem, sumnjom koja je tako težak doživljaj da ju je velikan hrvatske književnosti S. S. Kranjčević izjednačio s umiranjem: „Mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati!“
Jesmo li i mi već zahvaćeni skepsom da su priče koje nas tjeraju u kut istinite? Jer s nevjericom slušamo kako se govori da je sreća pridržana za bogate, a bogatstvo za prepredene, pravda za snalažljive, a uspjeh za one s vezama na visokim položajima. Slušamo kako se govori da je položaj za egoistične, zadovoljstvo za manipulativne, ugled za laskave, zdravlje za one visoke platežne moći, svetost uvijek za neke druge, bolje, važnije, neke genijalnije.
Svijet pomalo i potmulo uvjerava da sve to što si priželjkuju, običnim ljudima nije dostižno, da je to za njih prevelik zalogaj. I mnogi se mire s tim da je dobar čovjek, koji radi pošteno, voli vjerno i živi ponizno, naivan i nekonkurentan. Mnogi prihvaćaju sugestije da je onaj tko živi po kršćanskim načelima staromodan. Jer govori se da je prihvatljivo, čak i simpatično malo prevariti, malo lagati, malo tračati, malo psovati, malo se oholiti… jer bez malo pokvarenosti ne može se biti u toku s vremenom, ne može se popeti na postolje pobjednika. Pa i među vjernicima glatko prolazi govor da smo samo mali i slabi, stoga ne moramo baš uvijek poštivati Božja pravila – on je Bog pa će razumjeti.
Mnogi bi tako i danas htjeli zauzdati i ukrotiti i čovjeka i Boga, napose kada se prave da im volja Božja nije razumljiva - jer mu pretpostavljaju svoju. A volja je Božja jasna: biti čovjek. To ne znači svoj mir nalaziti u ustima nekih ljudi, bilo da sude dobro ili zlo, već svoj mir, svoj bitak otkrivati u stvaralačkoj riječi Boga.
Tko tako živi puninu i izvornost besjeda „brat i sestra i majka“, ne mora dugo tražiti ono što svijet govorkanjem od njega udaljuje jer sve to ima u dosegu svog pogleda. Kada Krist „okruži pogledom“ po našim obiteljima i zajednicama, neka pronađe ljude koji, bez strahova i sumnji, imaju sluha za ono što se živi, a ne govori.
