Današnja liturgijska čitanja još nas dublje uvode u srž adventa – poziva nas na otvorenost srca i raspoloživost duha za veliku radost koju nam naš nebeski Otac priprema. Naša otvorenost za nebeska dobra i njihovo zahvaćanje u našem životu ovisi o mjeri kojom smo spremni hraniti se sa stola Božje riječi i euharistijskog kruha, tj. koliko smo iz dana u dan spremni mijenjati se kako bismo se što više suobličili Kristu. Svaki dan, živeći svoje svakodnevne obaveze sa sviješću da sve radimo za vječnost, usavršavajući se u tim nastojanjima dokazujemo svijest da odgovorno i radosno iščekujemo Kristov drugi dolazak.
Svaki nam advent iznova daje priliku da u sebi oživimo duh navjestitelja Božjeg plana spasenja, duh onoga koji iščekuje Boga i duh Božjeg suradnika u spašavanju ljudi. Prorok Izaija, razočaran kraljem Ahazom zbog njegove nevjere i nepouzdanja u Božju pomoć i vodstvo, po Božjem nadahnuću prorokuje dolazak idealnog vladara koji će čitavom svijetu donijeti mir, pravdu i vjernost. Slikovito naviješta Emanuela, koji će po Mariji – najizvrsnijoj Božjoj suradnici u povijesti spasenja, niknuti iz Davidove loze. Taj Bog s nama sav će biti prožet Duhom Božjim i kao takav zahvaćat će sve narode svijeta. Pravedan mir koji će on donijeti prenosit će se na čitavu Crkvu, sastavljenu od raznih naroda. Štoviše, posljedice tog mira vidljivo će biti prisutne i u prirodnim zakonitostima. U tom obnovljenom svijetu – novom raju čitava će se zemlja ispuniti poznavanjem Boga, ljudi će postati svijesni da ovise o Bogu te će biti spremni besprijekorno živjeti po njegovim zakonima i savjetima.
Pavao nas u današnjem odlomku iz pisma Rimljanima potiče, ohrabruje i pokazuje kako vjera u Boga osposobljava čovjeka za život u različitostima. Svjedoči nam univerzalnost Crkve već u samim počecima. Svjestan problema u činjenici da su prve kršćanske zajednice sastavljene i od Židova, koji su sebe smatrali većima, jačima, i od pogana, za koje su tažili inicijaciju prema židovskim vjerskim običajima. Pavao pred sve članove kršćanske zajednice stavlja temeljni zakon sloge prožet postojanošću ljubavi i mira, međusobnim prihvaćanjem i razumijevanjem. Krista propovijeda kao novo mjerilo. On je s križa milosrdno jednako prigrlio sve narode za istinu Božju. Crkvu tako jedino možemo doživjeti kao zajednicu koja se temelji na međusobnoj, djelatnoj ljubavi.
Iz iskustva znamo da vatra pročišćuje, ništi sve nevaljalo, sve čini novo. Ne trebamo se obeshrabriti jer uvijek će biti onih koji će nas odbacivati, koji će ismijavati naše nastojanje za mirom i pravdom. Znamo da Bog podnosi naše padove, a raduje se našem povratku.
