U nedjeljno jutro otac pita svog sinčića koji se vratio s mise kako je bilo i što je župnik propovijedao. Mališan snalažljivo odgovori: "Poručio je da tate i mame trebaju doći na misu, a ne da svoju djecu ispituju što je velečasni rekao." Ne znam koliko je istine, a koliko šale u toj dosjetki koja nas izvrsno uvodi u događaj kada se uskrsli Isus malo našalio sa svojim učenicima.
Kleofa i njegov suputnik snuždeni su krenuli na put u Emaus, a Isus im se pridružio. Kako ga nisu prepoznali, Gospodin se pravio da ne zna što se u Jeruzalemu dogodilo. Nije on htio učenike zadirkivati, nego pokazati da nije kraj svijeta kada se nešto ružno dogodi. Ne treba odmah očajavati kada ne ide sve po planu ili se nešto pokaže teškim. Dok dožive neuspjeh, Kristovim prijateljima ne pristoji se potištenost i malodušje!
Kroz mnoštvo poticaja 3. vazmene nedjelje ta misao provlači pitanje gdje je zapeo vedar duh Kristovih vjernika. Kada smo pun snage i nade uskrsni pogled prema vječnosti zamijenili napadnim pogledom prema Bogu i bližnjima? Zar su ga nadjačale aktualne vijesti pune crne kronike i zla, ocrnjivanja, sivila svakodnevice, žutila koje ugađa lošem ukusu, višak, zbog posramljenosti, ili manjak crvenila koje bi trebalo pratiti sve nedostojno suživota s Kristom?
Iz njegova pitanja: "Što to putem pretresate?" iščitavamo baš pitanje što je među nama danas aktualno. Koje su teme naših razgovora, naše zanimacije i interesi, i ima li u njima mjesta za Boga i Božju riječ, za susret s njim u svetoj misi? Prepoznajemo li aktualnost Boga u svom vremenu?
Ljudi se međusobno prepoznaju po nečemu osobitom što ih razlikuje od ostalih: po liku, glasu ili koraku, po očima, dobrim djelima... A Gospodina su učenici prepoznali po lomljenju kruha jer u toj je gesti očigledno sve što je on govorio i činio. Ključno je pitanje po čemu se prepoznaju oni koji nose radost tog susreta – "svete meše blagoslova" – u svoje Emause.
Prilika je to da preispitamo svoju vjerničku prepoznatljivost te da sagledamo prošle i buduće događaje u svjetlu Uskrsa, a svoje svakodnevne preokupacije uzdignemo u njegovu ljepotu i mir, začinimo ih ljekovitom dozom smijeha, pjesme, humora, dobrog raspoloženja... jednom riječju nade.
Tako žive oni koji, unatoč svim teškoćama i bolima, u Kristu prepoznaju svog voljenog prijatelja i brata, poštovanog učitelja, slavnog Gospodina i Boga koji se otkriva kao druželjubiv suputnik na našim svakodnevnim putovima, koga zanima što nas muči, tko pažljivo sluša naše probleme jer mu je stalo, tko se zna i našaliti te okreće na dobro ono što se čini upropašteno.
Budimo prepoznatljivo Njegovi, prolazeći ovim svijetom i boreći se s protivštinama gorljivo, hrabro i radosno! Vlč. Ivica Cujzek
