Početak veljače posebno svjetlo baca na Isusov poziv kojemu prethode riječi: "Ne boj se!" upućene ribaru Šimunu. Našem iskustvu bliska je situacija koju su on i njegovi prijatelji proživljavali: more je bilo njihov život, a i naši su životi izloženi moru mogućnosti, dok u svoje ruke nerijetko i mi gledamo kao u prazne mreže.
Ta praznina manifestira se u bojažljivosti čovjeka koji upoznaje svoju malenost pred budućnošću u kojoj ne može sve kontrolirati. Nepovjerenje i neodlučnost oblikuju aktualnu "kulturu straha", a njoj nasuprot Crkva je iz krila blagdana Prikazanja Gospodinova - Svijećnice iznjedrila pojam "kultura života" slaveći Dan života prve nedjelje u veljači.
U naznačenim biblijskim situacijama obojici Šimuna Bog puni mreže, tj. ruke svojom prisutnošću koja je uvjet za hrabar život. U njima prepoznajemo pravu sliku kršćana. To nisu ljudi koji ne biraju sredstva da bi se dočepali svoje sreće, ali nisu ni ljudi koji samo trpe čekajući nešto neodređeno, neko čudo koje se mora dogoditi pod njihovim uvjetima da bili zadovoljni.
Vjernik ne može samo čekati da se nešto promijeni ili da se netko drugi promijeni jer to nije strpljivost, nego lijenost. Imati pouzdanja u Boga poput starca Šimuna ne znači sve olako prihvaćati kao u nekoj igri na sreću. Život vjernika nije lutrija u kojoj se nasumično dobiva jer Bog se ne igra - preveliku je cijenu platio da bi slučaju prepustio sudbinu svojih voljenih. Zato se ni kršćani ne igraju tuđim osjećajima, nego preuzimaju za njih odgovornost.
Sigurno nije Šimunu bilo lako čekati ispunjenje Božjega obećanja. Vidi se to kada, uz mir, svjetlost, slavu, što s ponosom i mi rado u svojim rukama nosimo, spominje i znak osporavan i mač i razotkrivanje namisli srdaca. Malo splasne oduševljenje kada to treba prihvatiti, ali to znači živjeti hrabro.
Hrabro je stati na svjetlo istine kada rastu sjene laži. Hrabro je braniti svoje svetinje kada im se sve protivi. Hrabro je živjeti posvećenim životom u svijetu koji to ne cijeni. Hrabro je prigrliti stare i nemoćne i odgajati djecu u svijetu koji sve živo ranjava i razara. Hrabro je u tim uvjetima preuzimati odgovornost za život drugoga, i to ispred karijere, ispred zlih jezika, ispred straha, ispred mora drugih primamljivijih opcija. To znači voljeti.
Ta ljubav rasvjetljuje činjenicu da "hrabrost nije odsutnost straha, nego spoznaja da postoji nešto mnogo važnije od straha". Na takve ljude računa Bog, na one koji se ne predomišljaju i ne kolebaju, nego uzimaju svoj život i živote svojih bližnjih u svoje ruke.
Neka veljača bude prevrtljiva jer to joj dolikuje, a mi budimo, kako dolikuje miljenicima Božjim, neustrašivi nasljedovatelji njegove čovjekoljubivosti!
