Odjek Pepelnice: "Obrati se i vjeruj evanđelju", treće korizmene nedjelje upotpunjuje se odgovorom na pitanje zašto: "Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti!"
Ljudima je draže slušati neke ljepše poruke, radije čuju utješne neistine od neugodne istine, zato se često i obraćaju onima koji ih nude. Čovjek se nužno obraća drugome kako bi ispunio svoje aspiracije za dobrim i sretnim životom. Obratiti se u biblijskom smislu znači isto to – tako živjeti, promijeniti se, svoju nesreću u sreću i zlo u dobro.
O "nema šanse" zid često se danas razbijaju takvi pokušaji: "Ne možeš uspjeti na pošten način; Dobrota je naivnost; Nisi ti te sreće; Tako ti je suđeno; Nema smisla mučiti se..." Možda su slično pomislili i Isusovi suvremenici požalivši se na stradanje Galilejaca. Nekoga bi moglo zbuniti to što Isusov odgovor nije na tragu spomenute utjehe, nego neugodnosti.
Obično se ljudi u nevolji obraćaju onima koji ih u dobroj namjeri motiviraju zvučnim primjerima kao dokazima da se može, da izlaz postoji. Tako smo čuli kako je majka golim rukama podigla automobil da spasi dijete. Nevjerojatna snaga! Ili kako djevojka bez ruku i nogu upravlja avionom, izvanredan uspjeh! Mnogo je ohrabrujućih primjera, ali to su iznimni trenuci, a živjeti treba svaki dan. Događaju se velika čuda, ali život se događa između čuda. Živjeti treba i kada ništa ne ide po planu, i kada nema ni za lijek ni za kruh, i kada boli i kada bijesni zlo i kada se ruši sve što činimo.
Zato Isus, koji je isto posegnuo za primjerom, ne navodi nikakvo čudo kao poticaj na obraćenje. U njegovoj prispodobi o neplodnoj smokvi nema ništa nesvakidašnje. Vlasnik je želi posjeći, no vinogradar traži još jednu šansu. Međutim sa šansom nešto treba poduzeti, stoga će radnik smokvu okopati i pognojiti, dakle preuzima odgovornost u svoje ruke. Isto predstoji i našem obraćenju. I mi trebamo uzeti svoje živote u svoje ruke, a prestati jadikovati i prebacivati krivnju. Trebamo raditi na sebi, a ne neodlučnost imenovati sudbinom, kolebljivost Božjom voljom, lijenost nepovoljnim uvjetima itd. Sve su to izgovori kojima se niječu šanse, a očekuju čuda.
Božja čuda nisu rezultat ekspres vjere i ne javljaju se kao izlaz za nuždu. Njima plodi život u kojem se obrađuju svakodnevne Božje šanse. Njegujmo ih u svojim sredinama! Za njihov rast tako malo treba, ponekad samo pogled odobravanja ili ruka podrške, ponekad samo stisnuti zube i još malo strpljenja.
Borimo se i rukama i nogama za te šanse kojih ima. Oduprimo se napastima da su one za nekoga tko je bolji, pametniji, svetiji – svi smo pred Bogom jednaki! Zato prihvatimo njegov, ne uvijek udoban, ali uvijek pravi, put svakodnevnog obraćenja za dobar i sretan život!
