Nedavno sam razgovarao s jednom gospođom koju muči nesanica pa sam spomenuo kako ja nemam taj problem, a ona je rekla: “Blago Vama, velečasni, imate mirnu savjest!”
Mirnu? Razmišljao sam poslije tog susreta, ili uspavanu?! Dobro je to pitanje, pogotovo u kontekstu 22. nedjelje kroz godinu kada slušamo kako su farizeji i pismoznanci stavljali Isusu pod nos da se njegovi učenici ne drže običaja pranja ruku, a Isus ih je opomenuo jer misle samo na vanjsku čistoću, na ljudske zakone, a zanemaruju duhovnu čistoću, zaboravljaju Božje zakone. U nastavku Isus govori o čovjekovoj čistoći, tj. o izuzetnoj važnosti čiste i ozbiljnoj prijetnji nečiste savjesti: “...zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.”
Razmatrajući kako se on protiv tih zala u svijetu borio i što je učinio kako bi nas od zala koja nas vežu za zemaljsko i priječe put u vječnost oslobodio, zaista je vrijedno pitati se imamo li mi mirnu savjest ili, ipak, uspavanu. Pogotovo gledajući prema proslavi Krvi Kristove ovih dana u ludbreškom svetištu gdje je našim tjelesnim očima vidljivo koliko je Božjega Sina ta borba za nas koštala, čega se on odrekao i što znači dati zadnju kap Krvi za očišćenje čovjeka od zla.
To nas mora prodrmati, dragi čitatelji, ako imamo imalo čežnje za vječnošću, za ljepotom čiste duše koja se nada umiriti u Gospodinu. To nas mora probuditi iz uspavanosti, mora nas to trgnuti iz prividne mirnoće u kojoj se provlačimo iz dana u dan. Jer taj novi dan jednom više neće doći. A što mi činimo za tu borbu za svoje živote? Za taj dan kojemu se nadamo u vječnosti? Kako nama dani prolaze? Čega se mi odričemo? Koliko je nama stalo? Moraju nas prodrmati ta pitanja kada slušamo Kristovu živu riječ upozorenja, kada prilazimo njegovu oltaru, kada promatramo relikviju njegove Krvi i vidimo koliko je njemu stalo, kolika je njegova čežnja za nama.
Hoćemo li ove godine uopće poći u Ludbreg na hodočašće ili ćemo naći neki izgovor da umirimo svoju savjest? Trebalo bi nas nešto kopkati u savjesti i natjerati da pođemo i pokažemo da je i nama stalo, da smo zahvalni za ljubav Božju, da smo svjesni kako ovisimo o njegovoj milosti, da nam savjesti ne drijemaju, nego smo se spremni odricati i tražiti oproštenje. Trebali bismo poći da možemo doći pred njega znajući da smo se borili protiv svojih slabosti i dali sve od sebe u borbi za svoje čiste savjesti, za svoje duše, za duše svoje braće i sestara, da smo i njima pomagali u tome, a ne otežavali. Trebali bismo poći moliti za njihov i naš miran san na ovom svijetu i naš zajednički sretan put u vječni mir.
