U našem hodu i pozivu na obraćenje lagano ulazimo u drugu polovicu korizme. Moramo znati da naš odnos s Bogom nužno traži i ispravan odnos prema našim bližnjima. Svjesni smo Božje veličine i uzvišenosti, njegovog poziva na sklapanje saveza prijateljstva i vjernosti, kao i obveza koje proizlaze iz toga. Obveza nam je održati obećanje i živjeti prema Božjem zakonu te se zalagati čitavim bićem za ostvarenje Božjeg kraljevstva na zemlji.
Čitamo danas kako se Bog Mojsiju objavio kao onaj koji je uvijek s čovjekom i za čovjeka. Židovi su više puta, na putu kroz pustinju u obećanu zemlju, iskusili Božju blizinu i prisutnost. Bog je bio s njima, a ta se stvarnost prenosi iz Starog u Novi zavjet u osobi Isusa Krista. On je Emanuel – Bog s nama. Tako povijest spasenja zadržava svoj tijek događanja usmjeren na Krista – Spasitelja svih ljudi.
Mi danas vjerujemo u taj kontinuitet Božje prisutnosti jer Krist je po djelovanju Duha Svetoga prisutan u Crkvi. Naša vjera i nada temelje se na Isusovom obećanju da kad god se okupimo u njegovo ime na molitvu, kad čitamo i naviještamo Božju riječ te slavimo euharistiju, ondje je i on prisutan među nama. Uistinu, bez njega ne možemo učiniti ništa. Zapravo, ne bismo trebali činiti ništa što nije u skladu s Kristovim naukom i poslanjem.
Pavao nas na tom tragu upozorava da nije dovoljno priznati da smo kršteni i da povremeno pristupamo svetoj pričesti, a ostalo vrijeme provoditi kao i oni koji nisu članovi Crkve. Ne smijemo se zavaravati i biti zadovoljni s onim minimumima koje Crkva traži jer vrlo lako s tog ruba možemo pasti u propast. Trebamo prihvatiti naše bližnje i onda kad su nam teret, kad nam i nije baš drago što su tu.
Evanđelist Luka još nam jasnije govori da nas svakodnevne vijesti o katastrofama i pogibeljnim nesrećama trebaju poticati na trajnu budnost u vjeri, kako se ne bismo našli nespremni za susret s Bogom u vječnosti. Isus nam pokazuje pravu sliku o Bogu, o svome i našemu Ocu. U prispodobi o neplodnoj smokvi i vinogradaru koji moli gospodara za strpljivost u tim našim lutanjima i odgađanjima imamo Božje milosrđe na djelu. Svima daje priliku i čeka na povratak.
Skloni smo u Bogu tražiti krivca za nesreće koje se svakodnevno događaju. Često čujemo da nas Bog kažnjava za učinjeno zlo. Isus nas poziva da pogledamo sami sebe. Svakome se može nešto slično dogoditi. Umjesto da se bavimo pitanjima tko je možda sagriješio, trebali bismo preispitati sebe što bi se s nama dogodilo da doživimo nesreću, kakav bi to bio susret oči u oči s našim Stvoriteljem?
Kršćanstvo je trajni poziv na obraćenje, na prihvaćanje promjena na bolje. Ono što našem životu daje potpuni smisao i sigurnost jesu dobra djela: nahraniti gladna, napojiti žedna, pohoditi bolesne, utješiti žalosnoga...
Gospodin svake godine, a moglo bi se reći, svaki čas bdije nad nama i polaže svoje nade u nas. On očekuje plodove ljubavi od nas. Mi trebamo uočiti razloge svoje „neplodnosti“, razloge zašto nam prolaze dani i godine, a mi ne da nismo bolji nego se zna dogoditi da smo još zločestiji. To nas treba zabrinuti. Obratimo se i povjerujmo Evanđelju - ne smijemo odgađati svoje obraćenje. Sve ima svoje vrijeme.
