Gledajući prema Cvjetnoj nedjelji, razmišljao sam kako i što uopće može čovjek reći pred otajstvom muke Gospodina Isusa Krista na početku najvećega tjedna u godini. Jedna godina i nema tako mnogo tjedana. Ta 52 prođu kao od šuba! Navikli smo na to da sve teče. Što god da se dogodi, svijet ide dalje. Može li nas ipak u toj "panta rei" stvarnosti nešto štrecnuti?
Sjećam se kako mi je župnik na dan mlade mise rekao: "Pamti ovu misu. Ali ne zaboravi da ona nije bitna. Najvažnija će biti posljednja u kojoj ćeš prikazati čitav svoj život. A ne znamo kada će ona biti." Ne znamo... Ta otrježnjujuća misao podsjetila me na još jednu moćnu rečenicu koju sam vidio u mnogim sakristijama: "Svećeniče, čovječe Božji, slavi ovu misu kao da ti je prva misa, tvoja posljednja misa i tvoja jedina misa." Na tom tragu zaredala su se pitanja.
Jesu li nam 52 nedjelje u godini postale obični dani za koje više ne oblačimo "mešnu opravu"? Je li i sveta misa postala samo navika, možda i naporna jer pjevanje, satnica, propovijed... nije onakva kakva bi se nekome više dopadala? Jesmo li dopustili da navika zagospodari našom voljom za služenjem? Da nam briše osobitost u odnosima i svetost u vremenu, lišava nas dubljeg razumijevanja događaja, uskraćuje nam oduševljenje pred otkrićima Božje ljubavi, čuđenje i strahopoštovanje pred njegovim tajnama? Potkrada li ljudski automatizam ljepotu Božje blizine u našem vremenu? Koje olako prelazi preko velike istine odnjegovane u narodnom iskustvu: "Možeš kako hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš!"
Rutinski, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, tako brzo nabrojimo do 52. Za većinu samo broj! Ali kako je zapanjujuća koincidencija da Molitva Gospodnja u našem prijevodu ima baš 52 riječi! Jesmo li se navikli na to da nam dan, pa i tjedan procuri kroz prste, a da na tu molitvu nismo ni pomislili? Jesmo li se na njezine riječi toliko navikli da nam prelete preko usana, a da ne osjetimo slatkoću riječi "Oče", gorčinu i bljutavost "zla" ili trpkost "otpuštanja dužnicima našim" itd.?
Poštovani i dragi čitatelji, je li nam muka Isusa Krista postala samo jedna u nizu? Je li nam i muka Božja, kao muke naših bližnjih, kao vlastite žrtve, kao riječ križ, kao naše svetinje i principi, postala nešto usputno i sporedno? Što prolazi bez da nas preplavi osjećajima neizrecivosti?
Nadam se da nije! I stavljam vam na srce, u punoj poniznosti i ljubavi prema Bogu i Crkvi, da ne prepustimo ove svete dane rogobatnosti navike, nego se posložimo, pripremimo svoju duhovnu "mešnu opravu" i pristupimo svakom trenutku kao da je posljednji, svakom čovjeku kao da je jedini, a Gospodinu i njegovoj muci sa spoznajom da sve, doista, prolazi, i svijet ide dalje, ali Bog ostaje.
