Čovjek oduvijek traži Boga, želi biti s Njim i u Njegovoj milosti. U tom traženju često puta si stvaramo krivu sliku o Bogu.
Tome pridonose i poremećeni međuljudski odnosi, a posebno odnosi u obitelji, roditelji - djeca i djeca - roditelji. Sveto pismo nas na mnogo načina poziva i poučava da Bogu pristupamo sa strahopoštovanjem, da mu se obraćamo s pouzdanjem kao dijete roditeljima.
Starozavjetni prorok Ilija na temelju svojih mističnih iskustava Izraelcima naviješta kako Bog jest zahtjevan, ali je dobar i blag. Poučava ih da Bog nije onaj koji samo opominje, koji nešto traži, koji kažnjava za prijestupe, da se On ne očituje u prijetnjama, rušenju, uništavanju, strahu i nemiru.
Konačno, Boga se može osjetiti, doživjeti i shvatiti u mirnoj savjesti, u smirenosti duha i tijela. Današnji užurbani stil života čovjeka zapravo otuđuje od drugih i od njega samoga. Čovjek zanemaruje, štoviše ponekad i zaboravlja svoju duhovnu dimenziju. Takav, otuđen i izgubljen, čovjek u svojem nemiru ne može „naći“ samoga sebe, a kamoli Boga.
Tako rastrojen čovjek svoj unutarnji nemir, nezadovoljstvo nužno prenosi u svoju obiteljsku sredinu, što rezultira mnogim problemima. Nedjeljni evanđeoski tekst upravo nam govori kako se svi mi nalazimo na nekim nemirnim valovima.
Apostoli su mislili da su „ostali sami“ jer nisu vidjeli Isusa, a on je zapravo molio za njih. U njihovim se srcima pojavila sumnja u Isusovu prisutnost. Mnogi kažu mi se „utapamo“ u problemima, a da je Bog onaj pravi pomogao bi nam.
Baš se u teškim momentima traži vjera, potreba povjerenja. Pa kada bi trebala ‘raditi vjera’ i povjerenje ako ne u momentima životnih kušnja i iskušenja?!
Kad je sve normalno, kad bezbrižno živimo, kad nema problema, tada nije teško vjerovati i imati povjerenje. Dok se sve događa po našem shvaćanju i prihvaćanju nema teškoće vjerovati i biti odvažan.
Čovjek je sklon u muci, u nevoljama obraćati se Bogu, moliti ga za pomoć i zaštitu. Apostol Petar je stvarna slika današnjeg čovjeka. Svi smo mi bliži Petru koji je u sebi nestabilan, ali i vjeran.
Isus ga takvog prihvaća i odgaja.
I pravednik i grešnik dobivaju jednaku priliku od Gospodina. Isus pruža ruku svakom „utopljeniku“. Poslije preživjelih muka i nevolja svi primijetimo – tu je bio Bog, jer inače ne bismo mogli sve to prebroditi. Tada shvaćamo da nikada nismo ostavljeni od Boga.
Kako čovjek živi duže sve više primjećuje, uza sva svoja odlučivanja, da se ipak ostvaruje volja Božja – da je Bog s nama i u nama. Apostoli su osjećali nemir u duši, a kad se sve smirilo svi su prepoznali Isusa.
Dakle, smirenje je potrebno za prepoznavanje Boga, za prepoznavanje ljubavi, prijateljstva i predânja jednih drugima.
