Na treću korizmenu nedjelju u prvom čitanju susrećemo Izraelski narod koji nakon izlaska iz Egipatskog ropstva u pustinji zaboravlja sve blagodati primljene od Gospoda i mrmljaju protiv Mojsija: "Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da žeđom pomoriš nas, našu djecu i našu stoku?" Izraelci više ne vjeruju da je Gospodin među njima i prepuštaju se očaju.
Suprotno tome u drugom čitanju apostol Pavao na iskušenje očaja odgovara izvanrednom pohvalom nade: "Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!" Nada ne postiđuje, jer je Otac odgovorio na našu žeđ, izlio je svoga Duha Svetoga u naša srca, gdje nas tješi, daje snagu, uči nas moliti, pomaže nam da uđemo u život božanski.
U ovo vrijeme korizme, u ovoj pustinji u koju smo ušli da slijedimo Isusa, i mi se možemo naći na raskrižju između očaja i nade. I nama se nudi prilika da se otvorimo toj nadi koja ne postiđuje, odnosno da se usudimo nastaviti računati s Gospodinom.
To je ono što evanđelje treće korizmene nedjelje naziva klanjanjem: "Ali dolazi čas - sada je! - kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac." Što je klanjanje, ako ne ta sposobnost da ponovno uđemo u sebe i otkrijemo da izvor žive vode curi unutar nas, izvor Duha Svetoga koji nam je izliven u srca?
Klanjanje Bogu je nešto što moramo naučiti. Boraveći u pustinji, naša nas žeđ tjera da tražimo Izvor na kojem ćemo je ugasiti. U pustinji života, izolirani od svega što nas ometa možemo ponovno u sebi pronaći Izvor vode žive koji nam je darovan, koji smo zatrpali užurbanom svakodnevicom, krivim "bogovima" kojima se klanjamo. Pustinja, korizma, je vrijeme strpljive Isusove pedagogije.
Izraelski narod bio je doveden u pustinju kako bi se klanjao Bogu. Mojsije je tražio faraona da pusti Izraelce kako bi ih odveo do mjesta gdje se mogu klanjati Gospodinu. U pustinji su četrdeset godina prolazili put čišćenja naroda od idolopoklonstva. U obećanu je zemlju ušla potpuno nova generacija Izraelskog naroda koja je spoznala da je Gospodin jedino što trebaju.
Ono što se dogodilo u povijesti Izraela ponavlja se i u našem životu. Gospodin vodi svakog od nas u pustinju da nas zavede i da razgovara sa našim srcem, kao što to čini sa samarijankom. Naš Bog ne ostaje na nebu, govoreći nam kroz Sveto pismo, kroz posredovanje Crkve što moramo učiniti, a onda nas prepusti našoj inicijativi. Naš Bog nam dolazi u susret i govori nam, jer se Božja ljubav, Duh Sveti, izlio u naša srca. Ako ga želimo upoznati moramo ući u naše srce, u našu sobu i zatvoriti vrata, biti u Njegovoj prisutnosti koja umiruje, tješi, oživljava i govori nam: "Ja sam, ja koji s tobom govorim!"
