Približivši se kraju liturgijske godine, misli nam potresa Isusov govor započet izrazom: "Doći će dani", sve hladniji, koji neće prolaziti u znaku fešte. Ne nalazimo u njima mnogo razloga za veselje. Zbivanja o kojima je riječ naborat će svako čelo promišljanjem o manipulativnosti i lažljivosti, o strahotama, pošastima i progonima i, od svega najbolnijoj, izdaji najbližih.
S prizorima svega što će vjernike zadesiti zbog Isusova imena, otvaraju se mnoga pitanja. Jesu li to naši dani? Osjećamo li u svojem vremenu kako djelovanje Božjeg i čovjekovog protivnika nije igra, da je zlo jako i nije zabavno, iako se često tako šarlatanski predstavlja? Ako osjećamo, jesmo li se dali zastrašiti? Ako ne, jesmo li se dali zavesti učenjima koja promoviraju bezbrižan život? Zar su tako ružna i teška iskustva nužna da bismo svjedočili? Kako to netko može biti ubijen, a da mu ni vlas s glave ne propadne? Kako to Isus misli?
Isus misli ozbiljno. Ozbiljnost je odlika čovjeka vičnog čitanju Svetoga pisma, koji u Božjoj riječi ne traži lijepe prigodne misli, nego istinu. Sveto pismo nisu opuštajuće poruke koje relativiziraju probleme. Nisu to utješni ili ohrabrujući citati koji se uzimaju po potrebi kao tablete za smirenje ili podizanje raspoloženja, kao pripravci za jačanje optimizma koji ne počiva na Božjoj riječi, nego na čovjekovoj mašti.
Papa Franjo jednom je prilikom rekao: "Vjera u Isusa Krista nije šala, to je vrlo ozbiljna stvar... Molim vas, ne miksajte vjeru u Isusa Krista. Postoji frape od naranče, frape od jabuke, frape od banane, ali molim vas ne pijte frape od vjere."
Krhka je takva mješavina koja se ne temelji na cjelovitosti istine, nego prihvaća samo njene fragmente. Vjernika koji zatvara oči pred grubom stvarnosti i ne naslanja se na Isusovu riječ "pazite", bilo bi lako i prestrašiti i prevariti i pokolebati. Zato Gospodin od svojih svjedoka traži postojanost, a to podrazumijeva vjerničku ozbiljnost.
Ozbiljnost ne znači da ćemo naboranih čela hodati svijetom, bezvoljno, utučeno, bez osmijeha, bez vedrine, naprotiv, čovjek koji ozbiljno shvaća Božju riječ, čovjek je nade. Njegova nada ukorijenjena je u Isusovu obećanju da ga on neće ostaviti samoga u duhovnoj borbi, a zadobivene rane neće biti zaboravljene ni žrtve uzaludne.
Takav čovjek koji ozbiljno shvaća Božji poziv na vlastitu duhovnu izgradnju, koja je nužna da bi se mogao nositi s budućim ružnim iskustvima i teškim križevima, prepoznaje trenutke u kojima je neozbiljnost neumjesna, a u kojima je šala pokazatelj zdravlja vjere. On ne živi za sadašnji trenutak, nego razmišlja o posljedicama i razumije izreku da je današnje dobro djelo nit pokrivača koji će ga ugrijati kada hladni dani dođu. Vlč. Ivica Cujzek
