Zabrinjavajuća je činjenica da mnogi Isusovi suvremenici, ni nakon svega što je dobra učinio i propovijedao obraćenje, kao ni nakon njegova uskrsnuća nisu ga prihvatili kao Spasitelja, Mesiju - Sina Božjega. Nažalost, moramo ustvrditi da ni nakon 2000 godina situacija nije puno bolja.
Mnogi, istina, učine osnovne korake pristupanja zajednici Kristovih vjernika primanjem sakramenata kršćanske inicijacije, ali u određenim životnim fazama više "nemaju vremena" za zajedništvo vjernika. No, vrijeme je dragocjenost u Bibliji opisano kao Božji dar čovjeku. Bog je u određenom vremenu prisutan među nama i djeluje na dobro svih nas.
Dragocjenost vremena očituje se i u našem posvećenju u određenim životnim trenucima. Stoga nas sveti Pavao poziva na mudro življenje u skladu s voljom Božjom i zahvaljivanjem Ocu nebeskom na Isusovim zaslugama za naše spasenje. Daje nam upute i savjete kako naš svakodnevni život treba biti prožet čitanjem i razgovorima o psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama. To znači da tijekom radnog tjedna, a nakon nedjeljne euharistije, nastavimo živjeti od milosti koje dobivamo u liturgijskim slavljima, da nastavimo djalog koji se događa čitanjem, slušanjem i razmišljanejm o Božjoj riječi.
Evanđelist Ivan danas posebno naglašava euharistijsko zajedništvo koje se očituje blagovanjem Kristova tijela i krvi. Zajedništvom vjernika koji se redovito okupljaju i slave euharistiju ostvaruje se životna povezanost s Kristom koji je istinski Spasitelj jer je svoj život dao za život svijeta. On je pod prilikama kruha i vina danas prisutan u Crkvi te sve njezine članove poziva da se slavljenjem zemaljske žrtve pripremaju za nebesku slavu.
Blagovanjem Kristova tijela i krvi već sada postajemo dionici vječnog života. Svjesni da sami ne možemo uspjeti, snagu crpimo u euharistijskom zajedništvu. Slavljenjem euharistije preispitujemo i očitujemo svoju vjeru u Kristovo poslanje i vječni život. Ostanimo stoga članovi župne zajednice u kojoj živimo i liturgijskim susretima svjedočimo pripadnost Kristu.
