Nakon božićnih blagdana u kojima smo slavili Krista među nama rođenoga, Crkva nas u vremenu kroz godinu, evanđeoskim tekstovima o Isusovom javnom djelovanju, želi potaknuti i poučiti da ostanemo dosljedni Kristovi učenici.
U nama se javljaju pitanja kao i kod prvih učenika - gdje je on sada, gdje stanuje? Nadalje pitamo se tko je on za nas, smatramo li Mesijom, našim Spasiteljem? Čitali smo i pjevali u božićnim pjesmama kako se On objavio cijelom čovječanstvu kao Mesija po trojici mudraca da bude s nama. Prvo nas čitanje uvodi u temu Božjeg poziva čovjeku.
Kao što je dječak Samuel na početku bio zatečen i iznenađen Božjim pozivom jer mu nije bilo jasno za - što bi Bog njega zvao i trebao, tako se i mi često znamo oglušiti na Božji poziv. Boga se najbolje čuje i sluša u molitvi.
Trebamo se truditi što bolje shvatiti poruke liturgijskih tekstova i misnih moli - tava te ih što dosljednije prenositi u sva - kidašnji život. Sveti nas Pavao u poslanici Korinćanima potiče da svojim životom slavimo Boga živeći svoj kršćanski poziv u skladu s Božjom voljom. Zapravo, naš svakodnevni život trebao bi biti nastavak nedjeljne liturgije.
Drugi vatikanski koncil uči nas da sva naša djela, molitve, pothvati, bračni i obiteljski život, teškoće i problemi, svagdanji rad i odmor, ako se vrše u Duhu, postaju duhovne žrtve ugodne Ocu. Svakome od nas postavlja se pitanje je - smo li pronašli svoga Mesiju, svoga Spasitelja? Ako nismo, ostajemo u trajnom lutanju i traženju.
Nemojmo brzo odustati jer Isusa nisu prepoznali ni njegovi suvremenici. Mi često danas krivimo druge što ne prepoznajemo Mesiju jer su oni ovakvi ili onakvi... Ipak odgovornost je u nama samima. Mi smo zatrpani mnogim manje važnim stvarima koje nam smetaju da prepoznamo Spasitelja, Mesiju.
Apostoli su, čitamo u Ivanovom evanđelju pronašli Mesiju, ostavili sve i slijedili ga. Oni su u njemu prepoznali svoje ostvarenje i svoje ispunjenje. No, upoznavanje Mesije uvijek zahtjeva i odricanje i potpuno predanje njegovom pothvatu. Ne može se prihvatiti Mesiju, a ne prihvaćati njegov put. U tom traženju često nas prijateljska ruka treba dovesti do Mesije, kao što je to učinio Ivan Krstitelj svojim učenicima kad ih je poslao Isusu.
Njihova radoznalost pretvorila se u doživljaj Boga i tu radost apo - stoli nisu mogli zadržati u sebi nego su je širili među sobom i među drugim lju - dima. Molimo da u svijetu bude što više takvih „Krstitelja“ koji će ljude upućivati na pravi put. No, Crkva nam danas želi naglasiti kako je temeljno zvanje svakog čovjeka – biti čovjek.
