Na Pepelnicu ili Čistu srijedu u Katoličkoj crkvi započinje korizma, četrdesetodnevna priprava za Uskrs. Od kraja 11. stoljeća vjernici se na taj dan posipaju pepelom od blagoslovljenih maslinovih ili palminih grančica. Taj pepeo označava ozbiljnost i pokoru čime je obilježeno cijelo korizmeno vrijeme, te nadu u uskrsnuće. Od 5. stoljeća u središtu priprave za Uskrs je post.
Danas su Pepelnica ili Čista srijeda i Veliki petak jedini dani u godini kada Crkva propisuje strogi post i nemrs. Post, koji je propisan za Pepelnicu i Veliki petak, znači da se vjernici od 18. do 60. godine života (s izuzetkom bolesnika) taj dan smiju samo jednom do sita najesti, što ne isključuje i druge oblike odricanja. Nemrs, koji je propisan za sve petke u korizmi, znači odricanje od mesa toplokrvnih životinja, a obvezuje sve vjernike koji su navršili 14 godina.
Liturgijska čitanja prve korizmene nedjelje uvode nas u sveto vrijeme. U knjizi Ponovljenog zakona čitamo o povijesnom hodu, napretku u vjerovanju Izraelaca. Ono je bilo propisano kao sastavni dio žrtve zahvalnice o blagdanu Beskvasnih kruhova. Glava obitelji trebao je stupiti pred svećenika s prvim plodovima žetve te ispovjediti da ih je ubrao od rada na zemlji u koju je Bog doveo svoj narod. Vjerovali su da se svim članovima obitelji događaju djela što ih je Bog nekoć izveo u povijesti cijelog naroda. Posjedovanje obećane zemlje, miran život u njoj i mogućnost uživanja plodova vlastitog rada ruku Izraelac je trebao gledati kao ispunjenje Božjeg obećanja. Starozavjetnim je vjernicima to bio znak materijalnog i duhovnog obilja koje je samo Bog mogao garantirati.
Novozavjetni vjernici razgovaraju čitajući Božju riječ i o njoj razmišljaju u dubini srca. Svoju vjeru u Krista trebaju javno svjedočiti - ustima ispovijedati da je Isus Gospodin i srcem vjerovati da ga je Bog uskrisio. Odrasli kandidati za primanje sakramenta krštenja trebali su ispovjediti tu vjeru Crkve – ne samo riječima nego osobnom vjerom prihvatiti da je Isusovu smrt i uskrsnuće Otac učinio spasenjskim događajem koji se tiče svih ljudi.
Prilikom krštenja Isus je bio predstavljen kao Mesija te dobio od Oca uputu da ima biti skromni Mesija, poput Sluge patnika navještenog prema Izaiji. Na poticaj Duha Isus se sklonio u pustinju da se pripravi za mesijansko djelovanje. Luka na početku današnjeg izvještaja kaže da je Isus bio pun Duha Svetoga te da ga je kroz 40 dana vodio pustinjom. Želio je u osami prihvatiti Božju volju prije nego što počne propovijedati obraćenje.
Kroz 40 dana proživljavao je ono što je Izrael proživljavao kroz 40 godina hoda pustinjom: ovisnost o Bogu koji hrani i štiti svoje vjernike. U danas opisanom događaju u pustinji Isus se postom i molitvom sprema za mesijansko djelovanje. U sve tri kušnje u pitanju su iskrivljena slika Mesije kod ljudi i Isusova dosljednost i poslušnost Ocu u svakoj životnoj situaciji. Suprotno očekivanju sunarodnjaka, Isus nije Mesija koji bi činio čudesa u prilog sebi. On nije Sin Božji koji bi tako obavljao mesijansku službu da pod svaku cijenu zadivljuje ljude svojim djelima. Odbija napast đavla zato što svoj autoritet nikako ne želi upotrebljavati za bilo što drugo osim za ono radi čega je poslan-spasenje svakog čovjeka. U Jeruzalemu će Mesijina služba doživjeti vrhunac.
I mi se u korizmi pokorom i dobrim djelima pripravljamo na obnovu krsnog saveza, nastojmo s Isusom biti poslušni Ocu i odbacivati sve što izgleda izvanjska parada u našem ljudskom i vjerničkom življenju. Crkva ističe kako korizmeni post ne znači samo odricanje od ukusnih mesnih i začinjenih jela, nego ponajprije prekid sa svakodnevnim lošim navikama. Post je ponajmanje sredstvo kozmetičkog karaktera i u njegovu bitnu sastojnicu ubraja se duhovni značaj pokorničkih djela. Tada bi trebalo napraviti zaokret života.
Najprije se trebamo odreći grijeha, priznati ih i oprostiti onima koji su nas povrijedili. Zatim zamoliti neka Duh Sveti ispuni prostore duše, zamoliti Boga neka osvježi i izliječi dušu, tijelo i duh, a onda početi živjeti pozitivno i vidjeti da je zaista moguće biti sasvim drugačiji čovjek.Uvidjet ćemo da je moguće svega se odreći i biti slobodan u srcu, da je moguće prihvatiti život s križevima, mukama, smrću i bolestima, te postati zdrav, vječan i neuništiv.
Nije li korizmeno vrijeme prilika da pogledamo kakve su naravi moje kušnje – i još više se pitajmo dozivamo li Isusa u pomoć ili mislimo da ih možemo sami nadvladati?
