Kad bismo si osvijestili da Gospodin i danas dolazi među nas, prolazi našim ulicama, ulazi u naše domove, prelazi preko naših gluposti, čuje naše razgovore i želje, razumije naše sumnje i strahove, šutnje, shvaća naše šale... kad bismo si osvijestili da Bog nije neka daleka ili davna stvarnost, nego dio naše svakodnevice, i to onaj koji u nju donosi dobro, sigurno nam ne bi bilo svejedno kakve on ljude u nama susreće.
Na devetu nedjelju kroz godinu slušamo o njegovu susretu s čovjekom usahle ruke i ljudima okorjela srca. Jako je zanimljivo kako Isus među prisutnima koji su, naizgled, zdravi baš čovjeka usahle ruke doživljava i poziva neka stane u sredinu i ispruži bolesnu ruku. Svoju slabost, svoju manu čovjek je morao javno pokazati. Iako to nije bilo lako, poslušao je, nije pokušavao izbjeći Božji poziv, i dobro je učinio jer Bog se po njemu proslavio, unatoč tomu što to nije bilo uobičajeno, a ni bezopasno.
Slobodno se u susretu s Božjom riječi pitamo o svojim običajima, iskreno se zapitajmo što je usahlo u nama, jesmo li i mi ljudi usahle ruke ili, možda, ljudi usahla žara, usahle volje, zakočene nade, zakržljale vjere, paralizirane ljubavi... Imamo li mi hrabrosti sa svojim manama stati u sredinu i prihvatiti tuđe poglede. Ili se, možda, sramimo priznati da trebamo Božju pomoć jer ne možemo sami.
Stati u sredinu, svima naočigled, i pružiti svoj život Bogu, predati njemu i svoje mane i vrline, svoje sposobnosti i nesposobnosti, riskantno je u naše vrijeme jer to znači izložiti se upitnom sudu svijeta, javnosti, kolega, susjeda, prijatelja... Sudu koji je vještiji u traženju nečega što nije dobro. Ali ne učiniti to znači ostati u masi koja je jednako usahla, samo bez nade, samo bezdušna. Takva masa, poput farizeja, ne doživljava, vreba, optužuje, ražalošćuje, ljuti, protivi se dobru i smišlja osvetu, pogubljenje, uništenje.
Prisutni oko Isusa tražili su, tj. vrebali ne bi li i u njemu, u Isusu, pronašli neku manu, nešto što bi opravdalo njihovu obamrlost. Uopće ih nije zanimao čovjek u sredini, njegova ispružena ruka koja prosi. To nas vodi do pitanja koje ljude mi pozivamo u svoju sredinu. Koji ljudi i zašto nas zanimaju?
Bojim se da mnogi kršćani danas ne doživljavaju neatraktivne ljude, ne žele se izlagati, skrivaju se u usahloj masi koju karakterizira ispružen prst koji optužuje, umjesto da se ohrabre stati u sredinu, bez srama zavapiti Bogu za izlječenje od vlastitoga mrtvila i bez zdvajanja zaustaviti svoje ruke pred malenima, obespravljenima, pred onima koje nitko ne doživljava.
Ponekad se svatko od nas tako osjeća. Ne zaboravimo tada da Bog dolazi u naše sredine, doživljava nas takve kakvi jesmo i sve odumrlo oživljava. Vlč. Ivica Cujzek
