Božja riječ upućena svakome od nas nadolazeće nedjelje prilika je da preispitamo svoj odnos prema Svetome pismu i svoja gunđanja u bradu u situacijama kada nam nešto ne paše ili nije u skladu s našim osobnim naukom. Naime, Isusovi suvremenici mrmljali su na njegove riječi, a izraženo nezadovoljstvo izviralo je iz oholog stava s kojim se, manje-više, svaki čovjek može poistovjetiti.
Danas nam zvuči drsko kako su se ljudi onoga doba usuđivali suditi: „Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: ’Sišao sam s neba?’“ Što je, zapravo, njima smetalo? Prigovarali su jer su mislili da oni sve i najbolje znaju te da nema tko njima govoriti kako valja živjeti. U nadi da osjećamo neprihvatljivost takvoga stava, pitajmo se je li to daleko od našega snovanja?
I danas se ljudi nevoljko daju poučiti, radije bi dijelili savjete kako valja postupati, pa i kako se liječiti, kako pozitivnim razmišljanjem uspjeti, prevladati probleme, kako se obogatiti, biti sretan, kako pospješiti duhovni život... Banalni naputci „samopomoći“ ispunjavaju javni i privatni prostor današnjice. U svemu tome ima i korisnih preporuka, no nema tu kruha jer takva budućnost ne obećava, već obmanjuje kratkoročnim placebo-učinkom. Nemojmo dopustiti da nam njihovo usvajanje zasjeni nebrojeno puta posvjedočeno da „čovjek snuje, a Bog određuje!“
I na tom tragu mnoge su zamke. Kao da posjeduje diplomu poznavanja Boga, kao da se Boga može skučiti u okvire ljudskoga uma, svatko je najvrsniji teolog, najmudriji egzegeta, najučeniji tumač crkvenoga prava i zagovaratelj evanđeoskih vrijednosti – sve dok voda ide na njegov mlin. No čim se nešto prepriječi zamišljenim idejama i planovima, čovjeku počne smetati Bog, počnu ga žuljati Božji zakoni te se okreće, prema modi i prigodi, dezinformacijama i onim stvarnostima koje može kontrolirati, vlastitim ih potrebama podčiniti, a koje nisu dio naše vjere i kulture, nego se oslanjaju na ina religijska uporišta.
Kristove jasne riječi: „Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga; on je vidio Oca“, i nedvosmisleni poticaji: „Tko vjeruje, ima život vječni“, ne zavaravaju, već pružaju stvarnu pomoć vraćajući nas na trag autentičnih izvora. Njih ćemo lako prepoznati po dvjema osnovnim značajkama: usredotočenost na Isusa Krista koji daje svoje tijelo – kruh za život svijeta; i poniznost – odgajateljica i častiteljica svakoga tko ima hrabrosti dopustiti Bogu da bude Bog, a sebi da bude čovjek.
Dragi vjernici, u vremenu koje nas guši propagiranjem isprazne pozitive, imajmo mi odvažnosti biti promicatelji snage i ljepote kršćanske nade, a naša nada nije u pukom optimizmu, nego u osobi i riječi Isusa Krista.
