Približivši se kraju liturgijske godine, na predzadnju nedjelju Božja riječ poziva nas na ozbiljnost života jer svjedoci smo istinitosti drevne misli: "Panta rei", a u struji svega što prolazi i nestaje, tek na kraju uviđamo da ipak postoji nešto što nepoljuljano ostaje.
U evanđelju Gospodin apostole priprema za svoj ponovni dolazak na kraju svega potičući ih da prepoznaju znakove vremena u svem Božjem stvorenju, u prirodi i prirodnim pojavama, u svijetu koji ih okružuje. Itekako taj poziv vrijedi za naš naraštaj koji se sve više udaljava i od odgovornosti, kao i od prirode i prirodnih zakonitosti.
Uz klimatske promjene koje, kako tvrde stručnjaci, ne slute na dobro, još su svježe rane od nedavnih nemilih događaja, potresa i bolesti pandemijskih razmjera koje nas podsjećaju kako je krhka naša zemlja i kako je čovjek slab. Noseći te rane pred neizvjesnost sutrašnjice, samo nerazborit čovjek mogao bi bezbrižno odmahnuti rukom.
Pridodamo li tome sve podmuklije sile zla koje nemilice vrebaju ljudske duše načete grijehom ili začahurene nemarom za duhovni rast, pridodamo li i slobodarske poglede društva čiji se interesi iscrpljuju u hedonističkom uživanju u životnim nasladama, pitamo se kako pogledati u oči budućim naraštajima. Ili, još direktnije, riječima popularnog glazbenika: "Šta će meni moja dica reć?"
Što će reći oni koji će koračati po tragu koji mi tabamo ovom zemljom površno shvaćajući poruku: "Carpe diem!" Dvoznačne su to riječi jer mogu se doživjeti kao besciljno zadovoljavanje trenutnih strasti, što nerijetko prelazi u iskorištavanje drugih za vlastite interese. Ali ne radi se o tome, nego o pozivu na činjenje dobra prije nego što bude kasno, tj. o pozivu povezanim s izrazom: "Memento mori", što znači sjeti se smrti, sjeti se kraja.
U tom pogledu zanimljivo je kako starije generacije običavaju reći "idemo od kraja" kada, zapravo, žele krenuti od početka. Dobro je da nas njihove riječi malo zbune i natjeraju na razmišljanje jer olako shvaćamo prolaznost života i mudre riječi naših predaka.
Olako shvaćamo i Božje riječi, a baš su to stvarnosti koje, unatoč svima i svemu, ostaju. Ne trebaju nam za to nikakvi drugi dokazi jer duboko u srcu i pameti razumijemo Isusove riječi: "Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti".
To nisu riječi očaja i besciljnosti, nego riječi nade i radosti! Kao njihovi čuvari, ne tratimo vrijeme i snagu na uzaludnosti jer naša je kršćanska i ljudska dužnost osmišljavati ovaj svijet koji volimo i u punom smislu iskoristiti to vrijeme koje imamo na način da u očima naše djece zablista ponos kada kažu: "Idemo od kraja!" Od kraja koji im ostavljamo mi kao zalog dobroga početka na putu prema vječnosti.
