"Kako i mi otpuštamo dužnicima našim." Koliko smo puta te riječi izgovorili, i tako smo se na njih navikli da bez kočnice prelete preko usana, a ipak je u srcu i pameti zategnuta ručna – onda kada treba ruku pružiti preko nečije uvrede ili svog ponosa, kada treba u stvarnosti tu molitvu zaživjeti.
O toj stvarnosti progovara Gospodin očekujući da preispitamo ispravnost vlastitih postupaka i uvidimo kako često krivo skrenemo kada razglabamo o tome kakva su naša braća i sestre, a ne promislimo kakva smo braća i sestre mi. "Tuđe mane su nam pred očima", veli poslovica, "a naše su nam na leđima."
Na tragu uobraženih farizeja koji se bune zašto Gospodin jede s carinicima i grešnicima, mi, također, u sebi tako lako vidimo samo dobro, a u drugima nam je isto to dobro tako teško vidjeti. Svojim odgovorom: "Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva", Gospodin nas, zapravo, šalje u potragu za zdravim međuljudskim odnosima.
Dva su ključna uporišta u 10. tjednu kroz godinu koja nam pokazuju put. Najprije nedjeljna evanđeoska slika Isusa za stolom s grešnicima sugerira traženje u svjetlu euharistije, a ako se prisjetimo da ta riječ u prijevodu na hrvatski jezik znači zahvaljivanje, sve smo bliže zaključku da nas Duh Božje riječi poziva raskrinkati vlastitu nezahvalnost.
Nisu danas ljudi nezahvalni u smislu da se riječ hvala među nama ne čuje, dapače, lijepo je to što se čuje često! Nego jer smo se i na nju, kao i na molitvu Očenaša, tako navikli da ju automatizirano koristimo, bez potrebe da ju pretočimo u svakodnevni život.
Neće zahvalnost riješiti sve naše probleme, ali će nam dati snage da se, umjesto gunđanja, prigovaranja i ogovaranja, primimo posla. Sve one terete koji stvaraju nervozu jer su nam mrski, poput bahaćenja, arogantnosti, pohlepnosti, agresivnosti... zahvalnost može preobraziti u ljepotu skromnosti i poniznosti, strpljenja i smirenosti.
Sve se to u teoriji čini kao mačji kašalj, no u praksi nije tako jednostavno, pogotovo kada shvatimo da biti brat ili sestra, kako se rado oslovljavamo, ne može biti navika, nego je nešto mnogo više, nešto za što se bori i rukama i nogama i pameću i srcem, i onda kada nam to godi, ali i onda kada je stvarnost drugačija.
Kakva god ona bila, ne može se prestati biti brat ili sestra, ne može se prestati biti otac ili majka ili dijete itd., to jednostavno nije opcija. Ne možemo pobjeći od svojega poslanja ljudskosti.
Što onda možemo kada osjećamo pritiske sa svih strana i iscrpljeni smo od svega što ne možemo? Možemo zahvalno prihvatiti sve te situacije s molitvenim pogledom prema uporištu probodenoga Srca Boga, koji otpušta duge naše tako kako mi otpuštamo dužnicima našim. Vlč. Ivica Cujzek
