Današnji je odlomak iz Matejevog evanđelja dio brojnih Isusovih govora u prispodobama s tematikom i primjerima iz svakodnevnog života židovskog seljaka onog vremena. Začuđujuće je da se sam Gospodar, iako ima brojne sluge, brine za usjeve. Njegov pak neprijatelj pokušava ugroziti bogatu žetvu.
Nije li ova situacija međuljudskih odnosa, sa željom da se iz zavisti našteti susjedu, aktualna i među nama? Koliko smo spremni svojim postupcima ugrožavati bližnje, njihov miran i sređen život?
Ako se vratimo temi ove nedjelje možemo zaključiti kako u današnjim prispodobama možemo prepoznati oznake konačnog suda. Tumačenje prispodobe učenicima stavlja Gospodara - Sina čovječjega u središte kao sijača dobrog sjemena.
No, ta spoznaja ne smije nas zaslijepiti jer temeljno značenje prispodobe ipak je povjerenje koje se izražava u sijanju sjemena i rastu biljke do ubiranja plodova. Naviještanje radosne poruke o Kraljevstvu Božjem podrazumijeva (ne)slušanje i (ne)prihvaćanje, pa je normalno ponekad doživjeti prividne neuspjehe, promašaje, nerazumijevanje. Oni su sastavni dio života po vjeri.
U životu pojedinca, Crkve kao zajednice vjernika ponekad se događaju teške situacije. Nitko od nas, kao vjernik, ne bi se trebao plašiti budućnosti, nego živjeti u spoznaji i znanju da će konačno pobijediti dobro, istina ne baš tako brzo. Treba proći vrijeme nicanja i rasta „žita i kukolja“. Ta neizvjesnost prisutna u pastoralnom djelovanju navjestitelja i odgojitelja vjernika traži veliko povjerenje u Boga.
Odlika suzdržljivosti u odgoju svakako je bitna, a podrazumijeva da se na brzinu ne pribjegava ocjeni je li nešto dobro ili loše. Preporuča se miroljubivo, pažljivo ponašanje i promatranje kako se „sjeme razvija“.
Naše je njegovati, hraniti i uzgajati biljku. Trebamo uzeti u obzir stvarnost da Bog ima sa svakim čovjekom plan spasenja te da ne smijemo životne putove pojedinaca prebrzo osu- đivati. To je pridržano samo Ocu nebeskom, koji ima strpljenja. Isus nam danas želi reći da učimo od Boga, jer on zna mnogo bolje sa zlima postupati na ovom svijetu, nego đavao. Stoga, sa sobom i s drugima, trebamo postupati ljudski.
Kao kršćani smo pozvani postupati isto kao Bog: ne osuđivati prebrzo, prije svega tražiti dobro u drugima i u nama samima, te otvarati, uvijek ponovno, nove prostore našim bli- žnjima koji mogu stvarati plodno tlo za «dobre plodove».Trebamo pustiti da nas Bog prožme i ne brže bolje čupati kukolj kod sebe i kod drugih, kako ne bi doveli time u opasnost i korijenje klice onoga dobroga.
Time ćemo učiniti prvi korak u svijet otkupljenih. Bog ima strpljivosti s nesavršenostima našega života.
