Budući da se liturgijska godina približava kraju nedjeljna nas čitanja sve jače pripremaju i naviještaju nam „novo doba“, doba Kristovog ponovnog dolaska. Bog i njegova dobrota otvoreni su svim ljudima. Svjesni smo da je u nama prisutna naklonost da sve privatiziramo – pa tako i Boga, da uvijek polazimo od sebe.
Teško izlazimo iz sebe, teško se odvajamo od svojih prohtjeva, a još se teže otvaramo bližnjima. Svi mi imamo poziv da (p)ostanemo ljudi, da ostvarimo Božji plan u sebi. Zato nam Bog i šalje Sina kao ostvareno ljudsko biće da nam podsvijesti da smo svi Božji sinovi i kćeri. Nitko nije isključen, nitko nije otpisan. Pitamo se zašto se čovjek opire tome ‘da postane čovjek’?
Zašto traži razne razloge da ne odgovori svojem životnom (i Božjem) pozivu? Očito je da čovjek u sebi nosi klicu zla, otpora prema onome što ga vodi prema Stvoritelju. Biblijska nas čitanja ove nedjelje slikom kraljevske gozbe opominju da ne zakasnimo, da ne promašimo život. Gozba je uvijek bila važan dio bogoštovnog, liturgijskog života. Svi oni koji imaju pravo biti na gozbi žive u zajedništvu s ostalim sudionicima gozbe, kako s Bogom tako i s braćom ljudima. U suprotnom, tko nedostojno živi biva isključen jer nije dostojan biti članom zajednice, biti sudionikom gozbe.
Prorok Izaija nas i svoje suvremenike potiče da ne čekamo, da ne odgađamo, da se već sada, danas, istinski zalažemo kao bismo zdravim međuljudskim odnosima bili pripremljeni za „silazak nebeskog Jeruzalema – Mesijin dolazak“. Apostol Pavao nam konkretnim savjetima pomaže kako izgraditi ispravni životni stav, kako pronaći pravi put. U potpunosti se trebamo prepustiti Božjem vodstvu i ne dozvoliti da nas ni obilje ni oskudica ne udalje s puta ostvarenja Božjeg plana s nama.
Evanđelist Matej piše nam kako Isus farizejima daje do znanja da se svojim ponašanjem suprotstavljaju Božjem planu spasenja. Uspoređuje ih s onima koji su vjekovima tražili neke isprike, koji su poslane proroke proganjali i branili im naviještati. Predstavljaju one pozvanike koji uvijek imaju neke isprike na odaziv Gospodarevu pozivu.
Takvima nisu dovoljni Božji zahvati u konkretnoj zajednici vjernika ili životu pojedinaca, nije im znakovita Božja objava ni u prorocima ni u Sinu. Nisu prepoznali ni prihvatili Mesiju.
Matej nam poručuje da Božjeg poziva nitko nije uskraćen, kao ni njegove milosti. Činjenica je da Bog poziva sve ljude jer za sve ima mjesta u Božjem planu spasenja. Pitanje je koliko smo mi danas spremni odazvati se, kako mi prepoznajemo proroke, Mesiju?
Možda smo se ‘navikli’ na Isusa pa više ne vodimo brigu o njegovu pozivu i njegovoj ljubavi. Na kojoj razini i prema kojem cilju mi usklađujemo svoj život? Da li nam je cilj na razini ispod ljudskog dostojanstva? Odgovorimo na Božji poziv svojim povjerenjem i pouzdanjem.
